Feeds:
Posts
Comments

28.11.2011.g.

Lećeti, lećeti, lećeti i slećeti u Podgoricu, plavetno divno nebo iznad, ljudi kao i uvijek, da ih ne znam pomislio bih kako su lijepi, i jesu, ali, prazne biološke kutije su to u kojima mafija, bez ikakvog napora, pakuje dvedeset punih godina svoje sadržaje, bez ičega, bez ikakvog otpora osim one ogromne i nikad više viđene pobune crnogorskih liberala, niđe nikog drugog ni na vidiku ne bješe ni dan danas nema, žabokrečina koja zaudara na sve četiri strane svijeta, i uvlači, usisava u nutrinu svoju svaki oblik života, svakog gamizanja koje nije u korist mafiji!
Strašnu li si sudbinu izabrala Goro Crna i tvrdoglavo je, mehanički, uporno sprovodiš. Koliko li je primitivne sebičnosti u tome, koliko zlomisli, koliko samoubilačkog, kako uživaš u samouništavanju, u evropskoj istoriji takva sudbina niđe drugo, sem ođe, poznata nije. I ovog puta, naravno, sve tako krčka oko mene šireći isparavanja otrovna, počinju osmjesi, javljanja, tapšanja, sve se kreće dobro poznatim redom na isti način kako se i zmije otrovne elegantno kreću,a u tom zmijolikom kretanju stanovnice i stanovnici uživaju. Mislim se: neka im ga, i kažem sebi – ničim im, ti Slavko, osim rođenjem, ne pripadaš, ničim. Oni misle da su sve, a ne prazne kante u kojima se puni mafijaški otrov, jer mafija je njihov jedini prosotor bitisanja i oni ga vide kao svoju kolijevku, da, taj prostor ispunjen svakodnevnim zločinom, ah…
Ovoga puta došao sam na, skoro nevjerovatan poziv kafe knjižare „Krug“, koja je odlučila da mi priredi književno veče, prvo književno veče posvećeno meni, krvniku crnogorske mafije, biće to događaj za pamćenje, kakva se hrabrost nalazi u tom pozivu!
Krećem se Gorom, ja koji sam nekad imao u glavi stotine i stotine telefona, ja koji sam bio okružen mnogima koji mi se prikazivahu kao prijatelji, a onda me izdadoše, ja koji sam desetine hiljada okupljao na nezaboravnim mitinzima, ja koji bijah jedina nada i posljednja šansa Crne Gore, ja koji ostadoh – sam… e ta samoća je jedino istinito ogledalo Crne Gore, nje prepune štancovanih kanti dizajniranih i proizvedenih samo za jedno: da se u njima puni, čuva i umnožava mafijaški otrov, to je to, i ništa više! A ja srećan što sam sam, što sa sebe skinuh taj plašt crnog nesojstva koji mi podlo navlačiše, bez uspjeha, ada kako, punih dvadeset godina. Ne slomiše me, ne pobijediše, ne poniziše oni mene, nego ja njih raskrinkah potpuno i do kosti, ali taj veličanstveni čin veličanstvene misije koju Gori darovah, ne ostavi skoro nikakvog traga osim kod malecnog broja pojedinaca i pojedinki, onih u čijim očima vidite prezir prema mafiji, ali i vatru pobune, i duboko razočarenje spoznajom da je Gora, skoro do kraja, ispunjena i napumpana slugama, i nesojima, i kriminalcima, i špijunima, to je svakodnevica i svakogodišnjica u kojoj se jedva diše, ukoliko na ovom prostoru pluća uopšte i postoje…roboti su to!
Za veče se nijesam posebno pripremao, nije bilo potrebe jer znam mnoge stvari, a kad se to tiče poezije moju govorim iz duše i srca, to se osjeća, to se vidi, to se može dodirnuti, to se prenosi, to ulazi u slušaoca, oduševljava ga, nosi. Inače, veče će pratiti čudesan muzički trio Vilija Ferdinandija, tako da će utisak biti skoro savršen.
U zakazano vrijeme došao sam u lokal, već je bio ispunjen, mjesta sa sjeđenje nema, stoji se oko visokih stolova, oh, divnih li lica, osmjeha, srdačnosti, prijateljstva. Brzo se ispunjava i prostor oko lokala, prepuno je, dolazi trio, smješta se, dogovaram sa Vilijem dragim što, kada i kako, čeka me mikrofon, visoka šankerska stolica, u vazduhu se osjeća da nešto čudesno slijedi, i počelo je…
Jedna divna, prelijepa dama otvara veče, pojašnjava što nas sve očekuje, prolama sa aplauz, srećni su, a onda trio počinje da svira, ama divno! Trio završava, ustajem, obraćam se, dižu se dva liberalna prsta, skandira se: E viva Montenegro, jezgro one prekrasne atmosfere koja nas je pratila godinama i godinama tu je, ne nikako pred nama, nego je u nama i sa nama, ljepota! Kažem im i za mog oca Vukašina, književnika, da je objavio pet romana i jednu poemu, ali da je bio van pogleda kritike samo iz jednog razloga, i kažem im ga: „Moj otac nije bio udbaš, bio je slobodan čovjek i time se ponosim, i hvala mu do neba zbog toga!“ Salve aplauza!
Počinjem, govorim moju prvu i jedinu rimovanu pjesmu, a onda krećem u izbor napravljen iz moje objavljene tri zbirke Ljudi stihove upijaju, riječi pjevaju u njima, jedan mali svemir se rađa upravo tu i mi ga zajedno stvaramo, o Gospode, hvala ti! Završavam u poeziji od aplauza i povika, divno je…Ponovo trio preuzima svoje, muzika je krasna, a onda ponovo ja. Ovog puta govorim moju najnoviju poeziju koja rađa kod prisutnih salve oduševljenja, oni shvataju, razumiju, vide, da je moja poezija živa, da leti iznad njih i da ih podiže na vrhunce sa kojih pucaju pogledi Ljepote i pogledi Istine, i da, najvažnije, i najnježnije: otvara se pogled Ljubavi prema majci našoj, Gori Crnoj.
Poslije sat vremena drugog čitanja završavam, a onda se obraćaju pitanjima novinari, a zatim prisutni, u Istini se kupamo i uživamo svi, i to traje, traje, traje, a veličanstveno je, aplauzi se ređaju, oduševljenje raste, počinje da pleše svoj čarobni ples.
Tako se, te noći divne, u Podgorici, u jednom kafiću koji vode divni ljudi, desilo Čudo koje se pamti. Prenijeli su ga mediji, a ono što je sigurno, grčila se od bola te večeri, mafija crnogorska, i neka je… Oni su prolazna gamad, a mi – vječni Ljudi!

12.09.2011.g.

Neđe devedeset druge – treće, jedan će Englez, skoro pola godine, boraviti u Crnoj Gori, obilaziti je, upoznavati ljude, pokušavati da uđe u tajne njene velikosrpski falsifikovane «istorije», te velike i zločinačke, skoro dvovjekovne prevare, čije su najveće žrtve crnogorski i srpski narod, a čiji je najveći «domet» posrbljavanje, asimilacija Crnogoraca i njihovo alhemičarsko pretvaranje u «najčistije, najbolje i najveće Srbe».

Naravno, ovo posrbljavanje Crnogorca i totalno zaluđivanje Srba da su oni, zapravo, «nebeski» narod među kojim su crnogorski Srbi najviteškije parče, proizvešće u Crnoj Gori lom i lomove ne samo na nacionalnoj, već i na kulturnoj, crkvenoj, školskoj, privrednoj i svakoj drugoj stavci koja život znači. Pod ovom mafijaškom diktaturom Đukanovića, osjeća to Crna Gora i dan danas, i osjećaće sve dublje i dublje, jer klan Đukanović je planirano i smišljeno davi, zapravo, Đukanovići i svi koji im služe, i svi koji ih podržavaju, i svi koji uzimaju mrvice sa njihove krvave trpeze, već su ubili Crnu Goru, a sa njenim stanovnicama i stanovnicima, uz mali procenat časnih, hrabrih, umnih i poštenih ljudi, ništa se ne može promijeniti. Ponavljam, najveći postotak crnogorskih stanovnika, zvali se kako gođ hoće, osobe su bez morala i k tome lične su i moralne kukavice koje svojim bazdom zaudaraju na kilometre. I naravno, nije Crna Gora ovakva samo danas ili zadnjih dvadeset godina diktature klana Đukanović. Od ubijanja crnogorskih viteških komita, dakle od 1926-te ona je vazda bila ovakva kakva je danas, ali se ondašnje nesojstvo teatralno krilo navodnom borbom za srpsku krunu, pa za šubaru i kokardu Draže Mihailovića, pa onda za Tita, njegove petokraku, srp i čekić, ali su se velikosrpstvo i komunizam našli onamo đe im je i mjesto; u septičkoj jami istorije. Međutim, ova nepobitna istina kod stanovnica i stanovnika Crne Gore ne mijenja ništa, oni čak ne konstatuju ni očigledne fundamentalne promjene čitavog Svijeta, a u Crnoj Gori ih uopšte i nema, osim što Đukanović glumata i Tita i Dražu, a sve po mafijaškoj potrebi, i dere se iz sveg glasa: Sve mafije svjetske, ujedinite se!

Ovaj Đukanovićev poklič jedina je poštena i prava himna današnje Crne Gore, i ni jedna druga, svaka druga je laž, kao što je laž i današnja zastava Crne Gore, jer onaj orao nikad u Crnoj Gori zlatan ne bijaše, nego vazda ponosno bijel, i bijaše on dvorska, a ne državna zastava, državna zastava je bio krstaš barjak, pa svi koji se sa ovom istinom ne slažu, jer vole da lažu, popucali od jada! Amin!

Prije svog odlaska, onaj Englez sa kojim počeh ovu priču, reče mi: «Slavko, obiđoh zemaljku kuglu nekoliko puta, ali ovakvog naroda koji glumi i laže da je otvoren, a u suštini je beskonačno neiskren, nikad Slavko ne sretoh! Neka te sreća prati junače, trebaće ti!» I ove Englezove riječi su najtačnija himna ikad ispjevana Crnoj Gori, one su suva istina koja sve u Crnoj objašnjava!

Znao sam ja što Englez govori, ali sam pokušao da misijom, koju uradih sa crnogorskim divnim liberalima, osim onih prokletih udbaša i izdajnika, mijenjam i promijenim stanje u Crnoj, ali mi ne pođe za rukom, jer CIA je čitavo vrijeme stajala iza svake balkanske, pa i ove crnogorske mafije, stajala je i danas stoji CIA kao njena zastava, vođa i zaštitnik!

Dvadeset i jednu godinu ja sam stanovnicama i stanovnicima Crne Gore vikao u lice: «Ne idite mafijaškom stranputicom, slomiće vam kičmu, ubiće vam đecu, idite pravim putem, liberali su vam ga izgradili!» Ali, odgovor ogromne većine znamo, on glasi: «Živjela nam sveta Mafija i naš sveti Vođa Milo!»

U opisanoj Crnoj Gori sresti Čovjeka za mene je značilo i znači ne samo radost i sreću, nego i želju Gospodnju da nas poveže, da shvatimo da nijesmo sami, da razumijemo da nas ima, i da nam je životna obaveza da se tražimo neprestano, i da se nalazimo, i da sve velike stvari razumijemo na isti način, i da majku našu Crnu Goru volimo beskrajno, i da se za nju, u svakoj sekundi našeg života, borimo, i borimo, i da nikad, i nikad ne posustanemo, i da znamo da iza i ispred nas stoje Dobrota i Istina, sa Gospodom iznad, stoje kao Put naš, jer sve drugo je prevara, obmana i laž, a mi se Istini, i samo Istini klanjamo, ona je naš oltar pred kojim se Gospodu našem molimo…Jedan takav Čovjek je Nikšićanin Nebojša Ćićo Vulanović, rasni umjetnik, izvanredan glumac, izvanredan pjesnik, a nad svim – Čoek ipo! U Nikšiću je 2005-e objavio sjajnu zbirku poezije pod naslovom «Strah od prije». Ćićova poezije je živa, životna, aktuelna, istinita, a pri svemu tome nježna, lirična, muzikalna, nadahnuta ljudskim i čojskim. Sa velikim zadovoljstvom sada vam poklanjam još jednu krasnu Ćićovu pjesmu napisanu sasvim namjerno 13-og jula ove godine, e pa čitajte je, uzdišite, i plačite, a kad plač prođe, viknite im u lica nakazna: «Ooooooo, majku vam………»

Jul dvije hiljade jedanaeste
Mjesec velikih praznika
A mojom GOROM CRNOM
Horde hulja hode

Dignute glave, pasjeg zla
Zatvorile nebo
Svijetla pogašena
Zavjesa spuštena.

Iz rake u koju smo živi bačeni
Ni jauci se ne čuju
Samo sramota himnu šapuće.

Škripi utroba majke naše
Razdire je ogavni šapat
Želi glas čuti
Da je raspori

Da vrisne do neba, do Boga
Do duša prokletih skotova
Što je ka kurvu zajahaše
Silovaše, u bescijenje prodaše…

A glasa nema…

Samo sramota šapće sve jače
Dok horde hulja
Zemljom našom hode

Misao nalazi dušu našu
S mukom skupljamo
Ostatke pamćenja
Dok horde hulja
Zemljom našom hode.

NEBOJŠA ĆIĆO VULANOVIĆ

Živio nam Ćićo! Ona Prava Crna Gora ti, sa suzama u očima, aplaudira!

23.07.2011.g.

Kada se kaže Boka, oblije me milina, nadahne me Ljubav, zapljusnu me valovi Sreće! Ah, Boka, čarobna kolijevka Ljepote i materica moje pokojne majke Zoraide. Taj predivni zaliv, ta najljepša čipka Gospodnja poklonjena Crnoj Gori, darovana uz osjećaj beskrajne Ljubavi, taj dragulj smješten među divnim dojkama voljene žene, ta Pjesma veličanstvena, ispjevana zajedničkim glasovima planina i modrog mora, taj dah Gospodnji, urešen kapom Lovćena i zagrljajem Orjena, ta niska bisera ukrašena srcima Sv. Nikole i Gospe od Škrpjela…ah, to je Najljepše što oči moje viđeše, u što se duša moja zaljubi i što srce moje Voli…A Kotor, a Perast, a Risan, a Tivat, i , ah, moj Hercegnovi iznad kojeg leti najljepši Galeb što ga ikad viđeh, ah, leti anđeo, Galeb Ljubavi!

Moja majka, pokojna Zoraida, bila je Bokeljka. Svu raskošnu prirodnu i duhovnu ljepotu svoje Boke donijela je sobom na Cetinje, ali donijela je i još nešto: veličanstveno umijeće kuvanja, a ja ću toga postati svjestan tek kasnije. U mojoj ujčevini od Nakićenovića, u predivnom Kutskom Polju, u selu Kuti, prvi put sam se, kao đetić, sreo sa mirisima i ukusima tamošnjeg voća i povrća, ah, ali i ušao u konobe koje su odisale divnim mirisima sušenog mesa i vina koje se čuvalo u drvenim, krasnim bačvama. Tu sam otkrio, pored dobrote i plemenitosti tamošnjeg svijeta, i još jedan svoj svijet koji će me prati čitavog života, nadahnjujući me, napajajući me Ljepotom i Radošću života. I desilo me se nešto predivno! Moj otac me je naučio pravu, časti, slobodi, hrabrosti, poštenju, i da, bio je prožet majčinom ljubavlju i na istu nit joj je uzvraćao, ali me je majka moja, Zoraida, naučila Ljubavi, tako što mi je prenijela, na isti način kako majka mlijeko svoje prenosi, uliva u usta bebe žedne, mlijeko svoje sveto. I otvorila mi vrata kuvanju…

Nošen majčinom ljubavlju, ali i kužinom, i ja sam počeo da kuvam, i u mojoj kući ja, već punih sedamanest godina, kuvam svakog dana, i kuvam čitavi svijet, i mogu vam reći radostan, dobro mi ide. Ono što znam, bez dobrog kuvara kao knjige, nema dobrog kuvanja, ili ga može biti, ali je to rijetka pojava. Zato ja, u mojoj ličnoj biblioteci koja broji blizu pet hiljada knjiga, imam i trista vrhunskih kuvara koji me, pored ostalog, čine nadahnutim i srećnim. A kad kuvam, u mene sleti, poput krasne tice kad sleti nježno u svoje gnijezdo, jedan prelijepi mir, ravan onome koji osjećate kad Boku gledate u njen prvi suton, a sa ponosnog Lovćena, ah, to je neopisivo, to je za pjesmu Ljubavi posvećenoj.

Kad sletim na podgorički aerodrom, kad osjetim u nozdrvama eterične mirise divne Mediterana, kažem sebi: Slavko, evo ti Domovine! A prvo što uradim je da obiđem dvije knjižare glavne u Podgorici, dvije, koje stvarno jesu knjižare i čiji su zaposlenici neobično ljubazni i stoje vam na usluzi. Kada sam knjižaru na trgu podgoričkom nedavno obišao, ostao sam iznenadjen kad se u mojim rukama našla „Bokeška kuhinja“ Kotoranke Vlaste Mandić. Nijesam mogao vjerovati da se, konačno, nešto izvanredno u gastronomiji, počelo dešavati i u Crnoj Gori. Knjiga je velikog formata, perfektno grafički uređena, štampana na odličnom papiru, fotografije su sjajne, a tek recepti, o njima se nema što reći nego – poezija, i to vrhunska! Perfektan predgovor napisao je Nikola Malović, a izvanredno je i uvodno pismo Vlaste Mandić! A kad škrinju otvorite, u njoj vas, u odjeljcima Gušti od mora, Gušti od mesa i Delicije od slatkoga čekaju brilijantni bokeški recepti, predivni, kao nekad lađe bokeške nadutih bijelih jedara, a izmedju ovih odjeljaka naći ćete i izvadke iz pojedinih drama koje tretiraju život u Boki, ali u nekim starim vremenima. Divno!

Svakom ko voli kuvati, toplo i od srca preporučujem ovaj biser-kuvar Vlaste Mandić. Lijep je i nezaboravan kao i njena ženska klapa „Bisernice Boke“.

12.06.2011.g.

Prije nekoliko godina, u jednoj od najmilijih mi beogradskih knjižara, primjetio sam knjigu koja je nosila naslov „Svadba Kadma i Harmonije“, a iznad naslova ime pisca je glasilo: Roberto Kalaso (Roberto Callaso), izdavač „Svetovi“ iz novog Sada, godina izdanja 1997-a.

O Robertu Kalasu nijesam znao ništa, a o Kadmu i Harmoniji, likovima iz antičke grčke mitologije, znao sam sve. Takođe sam znao činjenicu koju skoro niko u Crnoj Gori ne zna, a pogotovo ne u crnogorskoj mafijaškoj prijestonici Budvi, da su upravo Budvu, prema čudesnoj antičkoj legendi, osnovali Kadmo i Harmonija kad su naupštili svoj grad, čuvenu Tebu! Nije potrebno govoriti niđe, osim u zadrigloj Crnoj Gori, da bi svaki narod i svaki grad od ove strašne legende napravio svoj mit, svoje čudo, svoj ponos, gradio svoju jedinstvenost i još mnogo toga, ali ni Budvani ni Crnogorci od te legende nijesu gradili ništa, ona je za njih bila isto što i smrt, dakle, za njih nije postojala, pojma o njoj oni nijesu imali, a nijesu se ni trudili da saznaju. U Budvi, na primjer, niđe nije bilo ulice Kadma i Harmonije, niđe trga sa tim svetim imenima, niđe spomenika, u Crnoj je Gori ista stvar, na svaki ćošak okupator i rušitelj dukljanski – Nemanja! Upravo zbog toga, i psujući u sebi crnogorsku, kako već rekoh, zadriglost i neznanje, kao i kočoperenje lažima, crnogorski lažni moral i lažnu hrabrost, uzeh onu knjigu, Gospodu hvala!

Roberto Kalaso spada u red najpoznatijih, najvećih i najprevođenijih italijanskih pisaca, pisao je mnogo, a pored ove knjige pisao je i o indijskim bogovima, kao i bogovima egipatskim, ali i još mnogo toga. Ova knjiga je pravi dragulj, to je božansvena priča i tumačenje antičkih grčkih mitova i njihovih junaka, kao i antičkih grčkih gradova- država. Reću vam: poezija je to u prozi Kalasova. Nikad čuta prije, nikad napisana, nedostižna, pjesma koja odiše i Ljepotom, i Istinom, i Zdravljem i svime što još čistom i poštenom duhu ljudskom treba, čudesno…

A napisani su i čudesni redovi o Sparti, evo nekih:

„Sparta je vještačka tvorevina za maksimalno onemogućavanje razmjene i maksimalno učvršćivanje moći. (str.191.)

Ali evo pregleda o spartanskom životu, koju lakonski uvredljivim gestom daje Platon: „Ti ljudi su vjerovatno pohlepni za bogatstvom i divlje odani, u tami, zaltu, i srebru, vjerovatno posjeduju magacine i kućne trezore u kojima skrivaju to bogatstvo, i ograđene kuće, prava privatna gnijezda, u kojima mogu da troše na žene i na koga već hoće, i da na veliko rasipaju…I vjerovatno su škrti sa svojim dobrima, koja stiču i kojima se ne diče otvoreno, rasipni samo s dobrima drugih, jer ih podjarmljuju i krišom preuzimaju njihova zadovoljstva, izmičući zakonu, kao što đeca izmiču ocu, a vjerovatno nijesu odgojena ubjeđivanjem, nego nasiljem, jer su zapostavili pravu muzu, muzu rasprave i filozofije, i biće da su cijenili gimnastiku dostojnijom divljenja od muzike“ Nikad ne možemo biti previše sigurni u Platonova osjećanja.

Zasluga je Spartanca to što su prvi priznali u kojoj je mjeri društveni poredak zasnovan na mržnji – te da samo na mržnji može da opstaje. Odatle su izvukli zaključak: jednaki i međusobno zamjenljivi iznutra, gradili su vrlo tvrdu površinu ka spoljašnjosti. A spolja se nalazila masa za koju su bez zablude znali da ne mogu da je zavedu ni da njome manipulišu – kao što su se time zanosili Atinjani. „Oni koji među Spartancima umiju najbolje da misle smatraju da saživot sa onima koji su počinili najveće nepravde nije pouzdana politika.Njihov(spartanski) način postupanja totalno je drugačiji: unutar sebe uspostavili su jednakost i onu demokratiju koja je neophodna onima koji hoće sebi da obezbijede kontinuitet nauma. Narod su, međutim, razmjestili unaokolo – svodeći na ropstvo njihove duše ne manje nego duše njihovih robova“

Spartanci su savršeno lucidno sagledali surovost kojom se odnose prema drugima. Nikada nijesu pomisli da bi je njihove žrtve mogle zaboraviti.Bilo je dakle potrebno da održavaju strah kao normalan uslov – i to je bio njihov veliki izum: učiniti da teror bude prihvaćen kao nešto normalno. I Sokrat, čisti Atinjanin, žesti se: „Ali čemu služi zadržavati se na svim nasiljima koje trpi masa? Dovoljno je navesti najveće od zlodijela, ostavljajući po strani sva druga. Među svima onima koji su od početka trpjeli jezive nepravde, a koji se u sadašnjim okolnostima pokazuju korisnima, efori imaju dozvolu da izaberu sve one koje hoće, te da ih pogube bez suđenja; dok je za sve druge Grke ubiti i makar najlošijeg među robovima zločin koji treba okajati. Efori su visoki (spartanski) činovnici, ne ističu se „velikim mislima“ kao istaknute i opasne ličnosti u Atini. Zauzvrat, u svakom trenutku mogu bez riječi opravdati da ubiju sve one koje hoće iz bezimene mase robova (helota).”

Atina nije dostigla Spartu po punom užasu, ali nikada za njom nije previše zaostajala. Bila je tek otkrila slobodu, taj ukus na koji niko u Persiji ili Egiptu ne bi pomišljao – i odmah je otkrivala nove načine proganjanja, istančanije od onih koje je sprovodio Veliki Kralj (spartanski) i faraoni. Narod špijuna zauzeo je trg i pijacu, ne više kao tajni policijski korpus, već kao slobodna zajednica građana koja želi opšte dobro. A isto tako: Atina je u isti mah otkrila izuzetnost pojedinca – i vrelu netrpeljivost prema njoj. Nijedan od velikana u petom vijeku nije mogao da živi u Atini bez stalnog straha od mogućnosti da bude proćeran iz grada i da bude osuđen na smrt. Ostrakizam(progonstvo) i klevetništvo činili su kliješta koja su stezala (atinsko) društvo.

Spartanci su, međutim, izmislili i nešto drugo, što bješe mnogo djelotvornije: širili su spolja sliku vrline i zakona kao moćno oružje obmane, dok su unutra prema njoj bili ravnodušniji od svakog drugog.“ (str. 191.192,193.)

Nemojte biti zbunjeni, budite očarani, jer je svaka sličnost između Sparte i već dvadesetogodišnje mafijaške Crne Gore na ovom mjestu od mene potpuno namjerna, ništa nema slučajno, to vam ja, Slavko Perović, sa ponosom kažem!

20.04.2011.

Sinoć je, na Cetinju, vele ministar kulture, a ja tvrdim samo još
jedan u čitavom nizu mafijaških piona, Đaga Mićunović, otvorio izložbu
u svetoj Njegoševoj Biljardi, izložbu posvećenu šestoj deceniji
postojanja Državnog arhiva Crne Gore. Ministar je, ta amoralna ljudska
pegla, što je opšta karakteristika svih koji su mafijine lutke na
koncu, održao dodatnu peglu od ‘govora’ o značaju arhiva uopšte, a
posebno onih državnih. Ovo je prilika da podsjetim sve one koji ne
znaju, da Mićunović, svoj uspon u sami fil na mafijaškoj crnoj torti,
prvenstveno zahvaljuje umijeću i višestrukim talentima svoje
jedinstvene supruge Radmile, čije usluge šef crnogorske mafije Milo
Đukanović, posebno, i do odlikovanja, uvažava i cijeni. Naravno,
ovakva Đagina i Radmilina kombinacija i projektovani plan, sproveden
u odnosu na onoga koji predstavlja i jeste vrh crnogorske mafijaške
moći, Đukanovića, u Crnoj Gori nije ništa novo, naprotiv, to je
najnoviji mafiokratski običaj, star punih dvadeset godina, običaj koji
šef mafije posebno podržava, gura i nabija svim svojim silama i širi
na svaki način, a što tek svejedoči da ni samoj mafiji krvave pare i
još krvavija moć nijesu sve, ima tu još puno stvari proisteklih iz
ljudskog nikogovićstva, teških rana koje se previjaju ranjeniku onako
kako to zorno svjedoče Đaga i Radmila stavljajući se u funkciju prve
pomoći koja im se plaća čistim mafijaškim zlatom.

Kao predsjednik ‘Književne opštine Cetinje’ koju sam osnovao 1982-e i
vodio je punih osam godina, a preko nje sam od, planski i namjerno
potpuno uništenog Cetinja, napravio istinsko kultruno sjedište Crne
Gore i prepoznatljivo kulturno mjesto na karti one Jugoslavije,
organizujući, tokom godina, na hiljade i hiljade raznih vrhunskih
programa, odlučio sam, između ostalih knjiga, i da se objavi
fenomenalna studija Sava Brkovića ‘Etnogenezofobija – prilog kritici
veloksrpstva’ te zbog toga bio isključen iz Saveza komunista Crne
Gore, o čemu ću pisati drugom prilikom. Nakon istjerivanja iz partije
došao sam na mjesto direktora Državnog arhiva, istog onog čiju šestu
deceniju postojanja sinoć ‘slavi’ mafijaški ministar Đaga Mićunović.

Arhiv je bio teško stradao u aprilskom zemljotresu iz 1979-e kada je
četiri i po miliona njegovih dokumenata ‘smješteno’ u potkrovlje
centralne narodne biblioteke ‘Đurđe Crnojević’ na Cetinju, prevedeno:
smješteno u potpuno neadekvatni i nezaštićeni prostor u kojem je
građa, godinama i godinama, bila izložena nesnosnim ljetnim žegama, a
tokom zime oštroj hladnoći i đe je tako, opet godinama i godinama,
propadala! Mislite da je to nekoga sjekiralo? Ama ni u snu!

Kada sam počeo na posao, a kolektiv arhiva bio je smješten u bivšoj
francuskoj ambasadi, zatekao sam opisano činjenično stanje plus
činjenicu da se zgrada arhiva, stradala u zemljotresu, više nije
obnavljala, zaustavili su se radovi zbog, ‘nedostatka novca’! Bio sam
zgrožen, u meni je narastao bijes, ali i odlučnost da sve moram
pokrenuti sa mrtve tačke. U suprotnom, definitivno propadoše milioni
dokumenata vezanih za istoriju Crne Gore, Crnogoraca, njihove države,
Crkve, ratova i bitaka, vladalaca, vojskovođa i ko zna čega još sve
ne.

I – pođe mi za rukom!

Uspjeh da se radovi na zgradi arhiva nastave. Upoznah sve institucije
u Crnoj Gori sa propadanjem arhivske građe! Vjerovali ili ne – pojma s
pojmom one o arhivu nijesu imale! Tada sam, na primjer, a po tom
pitanju, imao sastanak sa tadašnjim premijerom Radojem Kontićem!
Vjerovali ili ne on uopšte nije znao da arhiv postoji, pojma nije imao
i o mnogo dugih stvari…ovo je samo jezivi detalj.

Jednog dana, i to brzo, obnova zgrade se završila. Kupio sam odmah
onaj malešni ‘Zastavin 850′ kombi da bi se njime građa prebacala iz
potkrovlja biblioteke onamo đe joj je mjesto – u obnovljenu zgradu
koju sam, prethodno, vrhunski opremio, sve novim arhivskim zaštićenim
policama. Po prvi put u istoriji arhiva, opremio sam ga laboratorijom
za zašitu građe, laboratorijom za mikrofilmovanje, odnosno totalnu
zaštitu građe kao i fotografskim odjeljenjem i još mnogo, mnogo čim
drugim. Obnovljena zgrada sa novom opremom bila je pravi ponos kao što
je ponos bio i sjajni kolektiv arhiva! Što da vam kažem, opučili smo
se narednih mjeseci dok je trajalo preseljenje građe, ali je posao
sjajno obavljen, rasplakao sam se od sreće u svojoj direktroskoj
kancelariji!

Želim vam reći sljedeće – ja, Slavko Perović, i niko drugi, spasio sam
građu Državnog arhiva Crne Gore od totalnog uništenja! Bilo ko drugi
da je došao na mjesto direktora, nabio bi svoju zadnjicu u fotelju, ne
bi ga bilo stalo ni za obnovu zgrade, ni za propadanje građe! Ovome
bi, svakako, puni doprinos dala pomenuta činjenica da je svakoga od
nadležnih, u onoj Crnoj Gori, boljela ona stvar kako za arhiv tako i
za njegovu građu! A da vam tek ne pričam što sam sve uradio za obnovu
arhivske mreže u Crnoj Gori i što sam sve značio na položaju
predsjednika Arhivskih radnika Jugoslavije.

Naravno, znam da sam spasio Crnu Goru zajedno sa LSCG, ali želim da
znate da sam spasio od totalne i definitivne propasti dokumentovana
sjećanja Crne Gore iskazana kroz milione dokumenata koje čuva Državni
arhiv, ja i NIKO drugi!

Mislite da je to neko nekad primijetio, da je rekao HVALA ti Slavko!
Niko NIKAD! Baš kao ni Đaga Mićunović, krpena mafijašla lutka sinoć!
Naprotiv, prvi potez Mila Đukanovića, kada je sio na premijersku
stolicu, bio je da mi da OTKAZ!

Tako Vam je to, dragi moji Crnogorci!

I NIKAKO DRUGAČIJE!

12.03.2011.g.

Proljeće stiže, juri nam u susret, grli nas rađanjem, ljepotom, radošću života, snovima o ljubavi, snovima o sreći, ticama koje nam se vraćaju, toplinom ljudskosti, civijećem koje cvjeta svuda oko nas  i  srećno nam kaže: Dobro ti jutro, ja sam proljeće!

Pitam se, stiže li proljeće Crnoj Gori? Stiže korakom svojim zanosnim, stiže u punoj ljepoti Botičelijevih i Modiljanijevih slika, stiže proljeće i Crnoj na Mediteranu, ali njeni ga stanovnici ne vide, ne primjećuju, ne uvažavju, ne grle ga, niti ljube, niti mu kažu: Volimo te proljeće. Stiže im proljeće samo kalendarski, i samo tako im Sunce sija, a u nutrini njihovoj mrak je beskonačan, beskrajno dubok i širok, mrak gusti, mrak sotonski  i bez zvijezda, jer Crnogorcima svaka svjetlost, a kamo li čarobna svjetlost zvijezda,  smeta, a tek svjetlost  Sunca, od nje se kriju kao slijepi miševi.

Znam jedno Sunce koje im iznenada i nenadano dođe, ali staviše  oni maske za varenje i postaše robovi u ruke izimajući aparate za zavarivanje, viknuše Suncu: Mrš Sunce, pognuše glave i počeše da vare sebi na rukama, i svojoj đeci, unucima,  i ženama,  i  braći i sestrama, i prijateljima, i kumovima, i poznanicima, i neznacima, počeše da vare teške mafijaške ropske lance na rukama, a ono svijetlo otrovno, ono svijetlo koje obznani  kad se nešto vari, to svijetlo otrovno ropstva njihova, proglasiše Suncem svojim i zapjevaše mu pjesme ropske, to su Crnogorci evo punih dvades godina!

Kako se zvaše ono Sunce što im zasija, što im srca probudi, što im duše naseli, što im kičme pomazi, što im krstaš Slobode pred očima razvi, što ih htjede odvesti Putem Slobode? Zvaše se to Sunce, čudesno i  na Balkanu jedinstveno, zvaše se to Sunce Liberalni savez Crne Gore, nego što! Pljunuše na njega, pljunuše kolektivno i moćno, lažući, krivotvoreći, kradući, proklinjući ga, zva se to sunce Suncem i grijaše ih,  ali zaludu, napraviše se oni ludi i slagaše sebi i drugima da ga ne vide, govorahu Suncu da je laž, a da su oni, skroz na skroz lažni, da su oni Istina. I eno ih,  i ovog proljeća uživaju u životu ropskom, to im je najmilija kolijevka iz koje ne namjeravju ustati, žele biti robovi, a najmoćniji među njima mafijaši, lopovi, ubice, kriminalci, eto to je danas nekadašnja viteška Gora Crna, crnja da nikad biti ne može.

Pravite se da spavate Crnogorci, lažite i sebe i druge, ubijajte se, rušite kolijevke đeci i unucima vašim, učite ih da budu hulje, a ne nikako ljudi, sprdajte se Istini i Slobodi, klanjajte se laži, pljuvajte na Sunce, divite se i obožavajte onoga koji vam neviđeno zlo u prtljagu donese,  prostrije ga  i vama  nanese do bola, glumite da ste srećni, kunite se u časnu riječ i prijteljstvo, u slobodu i čovještvo, kunite  se lažno i lažno kuražno, jer je sve što je lažno vama je važno, i  najvažnije: Mimo laži i kriminala ništa važno vama nije, ništa drugo ne postoji, obožavate puteve zla i njegove kolone, obožavate onog ko vas tim putem sotoninim vodi, usmjerava, kaki i piša na vas, ko vam se u oči zapanjen kezi i smije, budite umjesto vojske Gospodnje, vojska stonska i Sotonina, srušite sva groblja i spomenike predaka slavnih vaših, odreknite se Njegoša i Sv.Petra, i Sv. Vasilija, i Sv. Vladimira Dukljanskog, odreknite se Duklje, Zete, Crne Gore i zagrlite do davljenja sopstvenog onaj lažni mit o Kosovu koji vam omogućava makar  sitnu rpodaju u Beogradu, to su vaše namjere, to su važi životi, životi rugoba.

Umjesto krstaša, razvijte zastavu mračnog vam Univerziteta, postavite svuda te jadne, bijedne, sramotne „profesore“, akademike  “dukljanske i crnogorske”  srušite Njegošev mauzolej i podignite spomenik od osamdeset i osam metara visok ljubavi vašoj, kriminalcu, mafijašu i zločincu Milu Đukanoviću i ne zaboravite da pored njega, u visini do njegovih članaka, postavite skulpture Momira Bulatovića, Svetozara Marovića, Filipa Vujanovića , Miomira Mugoše, Branka Kostića, Miodraga Profitera Perovića i Veselina Napoleonova Vukotića, a kao onu đevojku koja im vodu nosi, postavite Gordanu Đurović te  ispred svih, da  hodočasnike  dočekuju na Lovćenu,  postavite Ljubišu Stankovića i Srđu Darmanovića, a  kao vijenac oko Đukanovićeve glave, vijenac njegov pobjednički,  stavite likove „vođa“ današnje „opozicije“ crnogorske, i tamo gore, na Lovćenu, organizujte vaskolika ropska okupljanja, ali  i druženja crnogorskih „književnika“ i neka se razvije takmičenje udvoričke poezije! O,  kako bi to bilo krasno, a sve u prisustvu  vladike Amfilohija, vladike Mihaila i reisa crnogorskog,  neka se pokaže kako se sve tri vjere crnogorske slažu sa robijanjem Crnogoraca, robijanjem koje sa njima bratski dijele radujući se: crnogorski  Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, pozovite  i onog sramotnog dubrovačkog dragovoljca koji Milu na poklonjenje iđaše, neka on otvara takve skupove, to je mjera današnje nam, a izgleda i vječne Crne Gore,  porodilišta  svega crnog da crnjeg  bit ne može.

Uživajte Crnogorci glava pognutijeh, uživajte beskičmenjaci, uživajte u ništavilu svome!

Što tražili, ono ste i našli!

A ja, ja ću se boriti za ono malo duša ljudskih što u Crnoj  žive, i što se u Crnoj bore, jer ja sam ratnik bez mane i straha, sa šestarom  zlatnim i Gospodnjim zabodenim u moje tjeme, što bi rekao veliki pjesnik Novica Tadić,  onaj  sam koji hodi putevima Gospodnjim i ne da  Sotoni da im priđe!

PRAVIMA SREĆNO PROLJEĆE!

4.02.2011.g.

 

 

 

 

Poštovani, poklanjam Vam, po mom mišljenju, jedan od najveličanstvenijih govora ikad održanih na planeti Zemlji koji je 1870-te godine u Rimu, u crkvi svetog Petra i Pavla,  na crkvenom saboru sazvanom od strane pape Pia IX održao biskup đakovački  Josip Juraj Štrosmajer. Taj sabor će donijeti odluku o nepogrješivosti pape kao Isusovog namjesnika na Zemlji, i tako će papu, u neku ruku i ispod žita proglasiti Gospodom, čemu se Štrosmajer usprotivio,  raskrinkavajući ovaj očigledni falsifikat katoličke crkve veličanstvenim govorom koji slijedi. Pedest biskupa podržaće Štrosmajerovo stajalište i prije vremena napustiti sabor, dok će većina  falsifikat proglasiti istinom, ali će istina ostati nepobjediva, kao i uvijek.

 

Da nije  ništa drugog  u životu uradio, a uradio je još veličanstvenih stvari, Hrvatima je Štrosmajer osnovao Jugoslovensku akademiju znanosti i umjetnosti, Hrvatsko sveučilište,  poklonio predivnu galeriju slika i sagradio predivnu đakovačku katedralu.

Na ovom primjeru učite kako se brani istina, njena čast i ponos!

 

” Štovani oci i braćo!

Drščući, no slobodan i miran u svojoj savjesti pred Bogom, koji živi i mene gleda, hoću da među Vama u ovoj svečanoj skupštini prozborim.

Cijelo vrijeme, odkako ovdje s Vama sjedim, slušao sam sve dosadašnje govore živom željom, da mi koja zraka odozgor oči uma rasvijetli i omogući da izreknem svoje mnijenje vrhu zaključaka ovoga svetoga općega sabora.

Obuzet čuvstvom odgovornosti pred Bogom proučio sam što dublje spise Staroga i Novoga zavjeta, i te dostojne spomenike istine zapitao, da li je Sveti Papa, koji ovdje predsjeda, uistinu nasljednik svetoga Petra, namjesnik Isukrstov i nepogriješiv učitelj Svete Crkve?

Za riješenje toga ozbiljnoga pitanja bio sam prinuđen sadanje okolnosti iz vida pustiti i sebe u duhu bakljom evanđelja u ruci u ono doba postaviti, gdje nije bilo ni ultramontanizma, ni galikanizma, kad je crkva jedine svece Pavla, Petra i Jakoba i Ivana za učitelje imala, kojima nitko božanstvene uglednosti odreći ne može, a da ne uzdvoji o nauci svete Biblije, koja evo preda mnom leži, i koju je u Tridentu obdržavani sabor crkveni za pravilo vjere i nauke o ćudorednosti proglasio.

Ja sam sve svete listove pregledao – pa smijem li to otvoreno reći – nisam baš ništa našao, što bi nazore ultramontanaca potvrdilo. Što više čudnovato ali istinito, ne nađoh za vremena   apostola ni spomena o papi, koji bi nasljednik sv. Petra i namjesnik Isukrstov bio, kao ni o Muhamedu, koji tada ni postojao nije.

Vi ćete, moj gospodine Maninge. (engleski biskup), reći, da ja Boga hulim, a Vi,gospodine Piccoe, da sam poludio. Ali oboje je neistinito. Pročitao sam cijeli novi testamenat, pa izjavljujem pred Bogom, podižem ruku na ovo raspelo, da o Papinstvu kakvo je danas ni traga našao nisam.

Štovana braćo, ne uskratite mi Vašu pozornost, jer Vašim mrmljanjem i prekidanjem ne opravdavate ni malo one, koji sa ocem Hyacintom kažu, da ovaj crkveni sabor nije slobodan, jer da je našem umu već unapred nametnut bio.

Hvala budi njegovoj Excellenciji gospodinu biskupu  Dupanloupu na znaku priznanja: to me bodri da nastavim.

Čitajući svete spise pomnjom kojom me Bog obdari, ne nađoh ni jedno poglavlje, ni jedan stih, u kojem bi Isukrst sv. Petru vlast med apostolima bio dao.

Kad bi Šimun sin Jonin ovo bio, za koga mi danas njegovu svetost Pia IX. držimo, onda je čudnovati, da Isukrst nije njemu rekao: Kad ja svojem ocu uzađem, slušajte Šimuna Petra, kao što ste mene slušali. Ja ga imenujem svojim namjesnikom ovdje na zemlji.No Isukrst ne govori nigdje o ovomu, dakle ni ne misli crkvi  glavara postaviti. Dapače obeća apostolima prestol, da sude dvanaest onih plemena izraelskih, obećao je to svoj dvanaestorici, a nije rekao da će jedan prestolj nad ostalima biti, koji da Petar taj bude. Što moramo dakle iz te šutnje zaključiti? Razum nam kaže da Isukrst nije imao namjeru sv. Petra za glavara apostolskog postaviti.

Kad je Isukrst apostole za osvojenje svijeta razaslao, dade svima jednaku moć i obećanje svetoga Duha. Dopustite mi da gore rečeno opetujem.

Kad bi Krist namjeravao Petra postaviti sovjim namjesnikom, jamačno bi ga i vrhovnim zapovjednikom nad svojom duhovnom vojskom imenovao,   ne bi bilo dopušteno njegovim sudrugovima poslati ga sa apostolom Ivanom u Samariju da ondje navješta evanđelja Sina Božjega.

Što bi mi poštovana braćo mislili, kad bi se u ovom trenutku usudili njegovu svetost Pia IX. i njegovu Excellenciju gosp. Plantiera u Carigrad, tamošnjem Patriarhi, da se ovaj obveže da će razdoru na istoku jednom konac učiniti.

Na to nam se nameće još važnije pitanje. U Jerusolimu sakupio se opći crkveni sabor, da stvori zaključak vrhu pitanja koja pravovjerje razdvajaju. Da je Petar papa bio, tko bi taj crkveni sabor sazvati imao? Jamačno sveti Petar! Tko bi u tom crkvenom saboru presjedovao? Sveti Petar!

Tko bi zaključke crkvenog sabora formulirao i obznanio? Naravno, da opet – sveti Petar. Ali toga nije bilo. Petar je prisustvovao tom crkvenom saboru kao i ostali apostoli, pak ne on, nego sveti Jakob sabrao je glavni sadržaj, a kada su zaključci proglašeni, učinio je to u ime apostola, starješina i braće. (Dj. Ap. 15,22).

Činimo li mi tako u našoj crkvi? Što više o tomu predmetu razmišljam, tim više se osvjedočavam da se u Svetom pismu sin Jonin nikako za namjesnika crkve samtrati ne može: i dočim mi učimo da je crkva na sv. Petru utemeljena, kaže nam apostol Pavao, o čijem ugledu dvojbe nema, u svojem pismu na Efežane (Ef. 2,20), da je crkva utemeljena na temelju apostola i proroka sa glavnim utemeljiteljem Isukrstom.

Isti apostol Pavao vjeruje tako malo u vrhovništvo svetog Petra, da očito kara one, koji kažu (1. Kor. 1,12): – Ja sam Pavlov. ja sam Apolonov – ja sam Klepharov, a ja Isukrstvo – daklem kad bi Petar namjesnik Isukrstov bio, jamačno ne bi se Pavao usudio tako ozbiljno one koriti, koji su njegovi suapostoli bili. Isti apostol Pavao napominje apostole propovjednike, evanđeliste, učitelje i pastire, kad o zvanjima crkvenim govori.

Ne može se, štovana braćo, ni pomisliti, da bi ovaj veliki apostol Pavao zaboravio prvo zvanje, to jest papinstvo napomenuti kad bi isto namjesništvo po Bogu zaista postojalo. Ova zaboravnosti čini mi se tako nemogućom, kao da povjesničar ovoga crkvenog sabora ne spomene njegovu svetost Pia IX. (Više glasvoa se čuje: šuti, bezbožniče, šuti!). Umirite se, štovana braćo, još nisam pri koncu. Zabranjujući mi dalje nastaviti, dokazujete svijetu da nepravdu činite, jer želite neznatnog člana ove skupštine ušutkati.

Apostol Pavao ne spominje ni u jednom pismu, koje je na mnogobrojne općine razaslao, o vrhovništvu ovom. Kad bi ovo prvenstvo postojalo bilo, kojim bi, jednom riječju, crkva vidljivog  poglavara imala, koji bi u naučavanju nepogrešiv bio, bio bi taj apostol jamačno to prvenstvo spomenuo. Što sam rekao? On bi o ovom velevažnom predmetu poduže pismo napisao! Jer kako bi on, koji je u istinu zgradu kršćanskog naučanja podigao, na temelju i temeljni kamen zaboraviti mogao? Ako dakle ne možemo i ne smijemo reći, da je apostolska crkva krivovjerna bila, to moramo i priznati, da crkva nije nikad bila ljepša, čišća i svetija, nego za vremena kada jošte Pape nije bilo. (Vika: “Nije istina, nije istina”,) Neka gospodin Laval ne kaže: “nije”, jer ako se jedan od Vas, štovana braćo, usudi i pomisliti, da je crkva, imajući danas za Papu za glavara, čvršća u vjeri, čišća u ćudorednosti, nego li je apostolska crkva ona, to neka otvoreno pred cijelim svijetom ispovijede, jer ovo je središte od kuga će naše riječi na sve krajeve svijeta dopirati.

O Papinoj moći ne nađoh ni traga u spisima Pavla, Ivana i Jakova. I sam Luka povjesničar apostolskog djelovanja pri širenju Isusove vjere ne spominje ovu velevažnu točku. Ta šutnja ovihsvetih ljudi, čija pisma sačinjavaju jedan dio kanoničkih ili bogom nadahnutih spisa, nedokučiva mi je, pa bi i bila neoprostiva, kao da je na primjer Thiers, koji je pisao povijest Napoleona Bonaparte,carev naslov izostavio.

Ovdje vidim jednog člana, koji prstom pokazujući na mene veli: Evo raskolničkog biskupa, koji je pod lažnom zastavom u našu sredinu došao.

Ne, ne, štovana braćo, nisam ja u ovu časnu skuštinu kao lopov kroz prozor unišao, nego na vrata, kao i Vi svi. Moj biskupski naslov daje mi pravo zato, a kao kršćanina sili me savjestispovijediti što istinom smatram.

Šutnja sv. Petra jeste vjerovatan dokaz. Kad bi ovaj apostol namjesnik Isusov na zemlji bio, za kakvoga ga mi proglašujemo, to bi on sam za to jamačno znati morao, nu kad je on zato znatimorao, zašto nije barem jednom djelovao kao Papa? Mogao je djelovati na duhove, držaći prvu propovjed, ali on to nije činio, mogao je djelovati na crkvenom saboru u Jeruzalemu ili Antiohiji, no i to nije činio, pa to ne učini ni u ona dva pisma, koja je na crkvu upravio. Štovana braćo, možete li Vi sebi takvog papu predstaviti, da je Petar zaista Papom bio?

Kad ga već Papom držati hoćete, naravno je da ustvrditi morate, da je njemu samome ta okolnost nepoznata bila. No pitam svakoga, koji je iole u stanju misliti, da li je takvo umovanjemogućno. Ja tvrdim, da crkva za vremena apostola, Pape nije imala, a kad se protivno tvrdi, onda bi se sva sveta pisma morala spaliti ili sasvim mimoići.

Sa svih strana čujemo: nije li Petar bio u Rimu, nije li bio razapet glavom dolje obrnut, nisu li mjesta, sa kojih je naučavao i oltari, na kojima je svetu misu držao, u ovom vječnom gradu?

Da je Petar u Rimu bio, temelji se, štovana braćo, samo na predanju, no neka je i biskupom bio u Rimu, kako možete iz njegove biskupske časti i njegovo vrhovništvo dokazati? Scaliger, veleum, nije se ustručavao tvrditi, da se biskupstvo i stanovanje Petra u Rimu među smiješne priče uračunati mora. (Vika:” Začepite mu usta! Dolje s njim!).” Štovana braćo, pripravan sam šutiti, no nije li bolje u ovakvom saboru sve ispitati kao što to apostol zapovijeda, pa samo “dobro” vjerovati? Ali imamo diktaturu, pred kojom i sama njegova svetost Pia IX. klanjati se i šutiti mora. A to je povijest. Ona nije kao neka priča, kojom bi se postupati moglo kao lončar sa svojom glinom. Povijest je alem, koji slova na staklo reže, koja se ne mogu više izbrisati. Do sada sam se uvijek pozivao na povijest. Pa ako za apostolsko vrijeme ni riječi o Papinstvu našao nisam, to nije moja krivica, nego povijesti. Želite li me dovesti u položaj čovjeka, koji je radi izopačenja istine okrivljen?, činite ako to možete.

Sa desna dopiru mi riječi: Ti si Petar, na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu. (Matej 16,18.19). Ovom prigovoru želim štovana braćo, odmah odgovoriti, no prije toga ću Vam plod moga istraživanjapovijesti saopćiti.

Budući da za apostolsko vrijeme ni traga o Papinstvu ne nađoh, pomislih da ću to možda naći u crkvenoj povijesti. Otvoreno Vam kažem, tražio sam u prva četiri stoljeća, da li se gdje god imePape nalazi, pa gle, nigdje toga nisam našao. Sigurno neće ni jedan od Vas posumnjati o velikom ugledu velikoga i slavnoga Augustina, svetog biskupa Hipponskog. Ovaj pobožni čovjek, dika i slavakatoličke crkve, bio je tajnikom na crkvenom saboru u Melini. Među zaključcima ove časne skupštine možemo sljedeće velevažne riječi naći: tko želi one otkraj mora priznati, toga nitko u Africi u crkvenu zajednicu ne prima. Afrikanski biskupi nisu htijeli priznati rimskog biskupa, što više svakoga su progonili ako je priznavao Rim.

Sa šestoga crkvenoga sabora, koji se je u Karthagi pod biskupom Aurelijem održavao, pisali su svi biskupi Celentinu, biskupu rimskom, opominjali ga, da priziv ne prima koji bi mu ga afrikanski biskupi i svećenici slali, da nadalje poslanike ili komesare više ne šalje i da ljudsku oholost u crkvu ne uvede. Da je Patriarha rimski odmah isprva pokušao svu vladu i najveći ugled u svojoj osobi usredotočiti, sasvim je izvjesno, ali je to i očito, da takovo vrhovništvo nigda posjedovao nije, kakvu mu ultramontanci nametnuti hoće. Da li bi se afrikanski biskupi još prije Augustina usuđivali zabranjivati slati pozive na njegov vrhovni sud, kad bi on vrhovništvo zaista bio imao? Rado priznajem, da je rimski Patriarha prvo mjesto imao, kao što to zakon Justinijana veli: Učinimo po zaključcima četiri crkvena sabora, da bude sveti Papa staroga Rima    prvi biskup, a arcibiskup u Carigradu, kojega nazvaše novi Rim, da bude drugi. Na to ćete Vi da reknete, klanjaj se dakle Papinskom vrhovništvu.

Nu, časna braćo, ne stvarajte zaključke prebrzo, jer zakon Justinijana ovakav napis ima: O redu mjesta Patrijarha. Ovdje je samo prvenstvo naređeno, ali nije moć i vrhovna uprava dana. Na primjer, kad bi se svi talijanski biskupi sakupili u Florenciji na saboru, pa da prvenstvo prvi biskup iz Florencije ima – tako isto na istoku Patrijarha carigradski, a u Engleskoj arcibiskup Canterburški: no iz ovoga prvenstva ne može si ni jedan vrhovnu moć nad svojim sudrugovima izraditi. Važnost rimskog biskupa ne proizlazi iz božanstvene punomoći, nego poradi važnosti samoga grada u kojem su stanovali. Gospodin Darbog nema više časti od arcibiskupa Avignonskog, no zato mu daje Paris znamenitost, koju ne bi imao, kad bi svoju palaču na Rhoni mjesto na obalama Siena imao. To isto valja u građanskim i političkim okolnostima. Prefekt iz Florencije nije moćniji od onoga iz Puglija, no u građanskim i političkim odnošajima ima ipak veću važnost.

Već od prvih stoljeća trsi se rimski Patrijarha, da zadobije vrhovnu upravu, te na nesreću umalo je ne dostiže: – njegovi zahtjevi nađoše otpora u zakonu kojega je car Theodozij II izdao da Patrijarha carigradski isti ugled ima, kao i onaj rimski, a na crkvenom saboru u Calcedonu učiniše biskupa starog i novog Rima, također u crkvenim stvarima jednakim.

Šesti crkveni sabor u Karthagi zabrani svima biskupima primiti naslov kneza ili vrhovnih gospodara.

U pogledu naslova “Opći biskup”, kojega si Pape kašnje pridodaše, napisa sveti Grugur, misleći da se njegovi nasljednici nigdje sa ovim slovom resiti neće, sljedeće:

“Ni jedan od mojih predčasnika da se ne usudi ovo nesveto ime primiti, jer kad si sam Patrijarha ovo ime daje, potkapa vrijednost svoga imena. Neka se klone svaki kršćanin težiti za naslovom, kada uzima svojoj braći časno i dobro ime.”

Ove riječi sv. Grgura odnose se na njegovog sudruga u Carigradu, koji je za prvenstvom u crkvi težio. Papa Pelagij drugi naziva carigradskog biskupa Ivana, koji je za čašću prvog svećenika težio – bezbožnim i nesvetim.

Ne poželi si, reče on, naslov općeg biskupa, koji si je Ivan nezakonito prisvojio – ne puštajte ni jednom Patrijarhi ovo oskvrnuto ime nositi, jer će nas velike nesreće stići, ako se među svećenicima takovi ljudi pojave. Dostiglo bi ih ono što se o njima proriče: “On je kralj sinova oholosti”. (Pelagije II. pis. 13).

Ova svjedočanstva, a mogao bi sličnih jednake vrijednosti na stotine još navesti, svjedoče kao sunce jasno, da su rimski biskupi mnogo kašnje, za opće biskupe i glavare crkve priznati. A osim toga kome nije poznato, da je od godine 325. kada je nicejski crkveni sabor držan pa do godine 580. do drugog ekumenskog sabora u Carigradu, između više od 1109 biskupa, koji na prvih šest sabora djelovali samo 19 biskupa sa zapada prisutnih bilo.

Tko ne zna, da crkveni sabori po carevima, bez znanja i protiv volje biskupa rimskih sazivani. Tko ne zna da je Hosiji, biskup kordovanski predsjednikom nikejskog sabora bio i zaključke istoga proglasio. Isti Hosiji predsjedao je i poslije toga (takozvanog sabora) saboru u Sardiki, na koji poslanik biskupa rimskog Julije pripušten nije bio.

S tim neka bude dosta, štovana braćo, no hoću jošte o dokazima progovoriti koje ste malo prije poradi utemeljenja biskupa rimskog naveli.

Pod stijenom, na kojoj je sveta crkva sagrađena, razumijete Vi Petra. Da je to prava pravcata istina, to bi bilo našem pravdanje konac, ali naši očevi, koji su o tom nešto znati morali, nisu mislili kao mi.

Sv. Ćiril u svojoj četvrtoj knjizi o trojstvu kaže: “Mislim da se pod stijenom sasvim sigurno vjera apostola razumjeti mora”. Sv. Hilarij, biskup Poitierski piše u drugoj svojoj knjizi o trojstvu: “Stijena je blagoslovljena i jedna je stijena vjera koju je Petar priznao. U šestoj knjizi kaže isti:

“Na ovoj stijeni to jest vjeroispovijesti je crkva sagrađena”.

“Bog je, veli sveti Hijeronim u šestoj knjizi, – “po svetom Matiji, svtu crkvu na ovoj stijeni utemeljio, a to je stijena, od koje je apostol Petar ime dobio. Dalje kaže sv. Krisostom u svojoj 53. propovijedi o Matiji: “Na toj stijeni želim svoju crkvu utemeljiti, to jest, na vjeroispovijedi”.

Što je pak bila ispovijed apostola?  “ Ti si Isukrst sin Boga živoga ”.

Ambrozij, sveti arcibiskup milanski u 2.poglavlju pisma na

Efežane, Bazilij,Selencij i oci kalcedonskog sabora pišu isto tako.

Među svima učiteljima kršćanskog starog vijeka pripada sv. Augustinu prvo mjesto, osobito što se znanosti i svetosti tiče: čujte dakle što se u ovom drugom razlaganju u pismu Ivanovu piše:

Što znače riječi: “Želim svoju općinu na svojoj stijeni sagraditi”. Na ovoj vjeri to jest na vjeri koja kaže: “Ti si Isukrst sin Boga živoga”. A u 124. razlaganju nalazimo ovo vrlo znamenito mjesto: Na ovoj stijeni, koju si priznao, želim svoju općinu sagraditi, jer je Isukrst ta stijena bio.

Da taj veliki biskup nije vjerovao, da je crkva na sv. Petru sagrađena proizlazi jasno iz njegovih riječi, u svojoj 13. propovijedi: “Ti si Petar i na toj stijeni, koju si priznao, na toj stijeni, koju si spoznao to jest na tvojoj ispovijedi. Ti si Isukrst sin Boga živoga, hoću svoju crkvu sagraditi na sebi samom, jer sam sin Boga živoga, a hoću je sagraditit na sebi a ne pak na Tebi”. A kako je Augustin o ovome znamenitom mjestu mislio, tako je vjerovalo cijelo kršćanstvo onoga doba.

Skupno, sve u jednom tvrdim:

1.

Isus je istu moć apostolima dao kao i Petru.

2.

Da apostoli u Petru nikada namjestnika i

nepogrešivog učitelja priznavali nisu.

3.

Da Petar ni pomislio nije da bude Papom, niti je igda

kao Papa djelovao.

4.

Da su prva dva stoljeća držani sabori veliku čast rimskom biskupu nad crkvom davali, poradi znamenitosti grada Rima priznavali, da su mu samo čast, a ne vrhovnu upravu podijelili.

5.

Da sveti oci ono znamenito mjesto: Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju, nikada tako razumjeli nisu, kao da je crkva na Petru sagrađena, već na stijeni (ne super Petrum, već super Petram), to jest na vjeroispovijedi toga apostola.

U sasvim dobroj namjeri i kršćanskoj savijesti stvaram taj neoborivi zaključak iz povijesti i razuma, da Isukrst Petru nije podijelio vrhovništvo, da rimski biskupi nisu imali biti vladari crkve,nego su to postali prisvajajući si po malo sva prava biskupske časti, (glasovi: šuti besramni protestante, šuti, štui jednom!) – Ja nisam besramni protestant, zaista ne, i tisuću puta ne! Povijest nije katolička, ni engleska, ni kalvinska, ni luteranska, ni armenska, ni istočno grčka, a najmanje ultramontanska. Ona je snažnija nego sve vjeroispovijedi i zakoni ekumenskih crkvenih sabora.

Piši proti povijesti ako smiješ, ali nisi je u stanju uništiti, kao što ni jedne cigle iz Koloseuma istrgnuti ne smiješ a da se ovaj ne sruši. Ako sam što protivno iz povijesti rekao, posvjedočite to iz povijesti, a ja ću onda moje riječi oporeći: no strpite se, pa ćete vidjeti da nisam sve ono rekao, što sam htio reći i mogao, pa da znadem da se za mene na trgu vatrena lomača sprema.Ne bih šutio i zato ću nastaviti.

Gospodin Dupanloup napomenuo je sasvim pravo u svojim znamenitim primjerima o tom vatikanskom saboru: ako Piu IX. za nepogrešivog proglasimo, dosljedno moramo tvrditi, da su i njegovi svi predčasnici nepogrešivi bili. Ali proti tomu štovana braćo, podiže se snažno povijest, uvjeravajući nas, da su nekoji pape strašno zabludili bili. Proti ovom možete   prosvjedovati ili zanijekati, kako vam je volja, no ja ću to dokazati.

Papa Viktor (192.) odobravao je isprva montanizam, zatim ga je proganjao.

Marcelin (296.-303.) bio je sluga krivobogštva: pohađao je kult Vesne, obožavajući tu boginju. To je samo časak slaboće, odgovorit ćete Vi, ali ja kažem, pravi namjesnik Isukrsta, umire prije nego postane otpadnikom.

Liberij (385.) odobravao je progonstvo Atanasijevo i priznao arijanizam, da iz progonstva bude pušten i opet u službu postavljen.

Grgur I (578.-590.) naziva bezbožnikom svakoga, koji bi se općim biskupom nazvati dao, a naprotiv Bonifacij III. (607.- 608-) naveo je cara Thoku, ocoubicu, da mu taj naslov podijeli.

Paskal II. (1088.-1099.) i Eugenije (1145.-1153.), obojica odobravaše, dočim ih je Julij II. (1509.) i Pio (1560.) zabranjivao.

Eugenij IV. (1433.-1439.) odobravao je bazelski koncil i pričešćivanje iz kaleža Češkoj crkvi, dočim je Pio II. (1458.) tu dozvolu opozvao.

Hadrijan (867.-872.) proglasio je građanske ženidbe valjanim, koje Pio VII. osuđuje.

Sixtus V. (1585.-1590.) izdao je jedan svezak biblije i   preporučio ju nekom bulom, što je opet Pio VII. osudio.

Klement XIV. (1700.-1721.) ukinuo je red jezuita, koji je  Pavao III. (1540.) dopustio, a Pio VII. opet ga podigao.

Ali čemu da tako daleko dokaze tražimo. Nije li ovdje prisutni sv. Papa u svojoj Bulli (papinski list), kojega ovaj sabor uređuje, za slučaj svoje smrti, dok sjednice ovog sabora traju, sve opozvao, što je s ovim saborom od prošlih vremena u protuslovlju, pa makar to bilo i od samih njegovih predšasnika naređeno. Zaista, da ovo ne bi tako važno bilo, kaj bi Pio IX. ovu naredbu sa propovjedaonice proglasio, nego što on istu tu svoju volju iz dubine svoga groba ostalim vladarima crkve nalaže. Nikada ne bi dokončao časna braćo, kada bi Vam sva protuslovlja Papa i njihova naučavanja tumačiti htio. Kad dakle nepogrešivost sadašnjeg Pape izreknete, to ujedno morate i dokazati (što je baš nemoguće), da si Pape nisu nigda protuslovile, ili morate opet izjaviti, da Vam je duh sveti   objavio, da nepogrešivost Pape od godine 1870. počima.

Imate li toliko drzovitosti, jedno ili drugo učiniti?

Moguće je, da će narodi teološka pitanja mimoići, jer ih ne razumiju, a važnost njihovu ne dokučuju: ali prem su nemarni glede načina, nisu glede čina.

Ne varajmo sami sebe. Ako nauk o nepogrešivosti ne potvrdite, to će se protestanti, naši protivnici, tim većom drzovitošću na razvaline popeti, kojim smo mi sami uzrokom, jer već i povijest za se imadu, dočim mi protiv njima samo naše zanijekanje imademo. Što mi znademo odgovoriti ako nam sve rimske biskupe, počam od Petra pa sve do njegove svetosti Pia IX. navedu?

A da su svi takovi bili, kao što je Pio IX., mogli bi se slavodobitno ponositi, ali žali Bože nie tako. (Glasovi: šuti, šuti, dosta je!). Ne vičite gospodo proti meni.ako se Vi povijesti bojite, to se pobijeđenim priznajete, a osim toga, ako svu vodu rijeke Tibera preko povijesti pustite, niste u stanju ni jednog lista joj uništiti. Dopustite da govorim a ja ću čim kraće da prozborim o tom velevažnom pitanju.

Papa Virgilij (538.) kupio je papinsku čast od Belizara, namjesnika cara Justinijana. Istina je, da nije svoju riječ održao, niti obećanu svotu platio. Je li to zakoniti način da se troguba kruna (Tijara ) Rima pribavi? Drugi kalcedonski sabor osudio je ovaj postupak

ovako: Svaki biskup, koji tu čast novcem postigne, ima se  skinuti.

Papa Eugenij III. (1145.) slijedio je Virgila. Sv. Bernard sjajna zvijezda svog vremena, ukorava tog Papu slijedećim riječima: Jeste li u stanju jednoga mi samo čovjeka velikoga grada Rima naznačiti, koji bi Vas za Papu priznao, da nije zato novaca dobio.

Štovana braćo, je li moguće, da je Papa, koji na kapijama hrama, novčane zavode podiže, od svetog duha nadahnut. Ima li takovi pravo poučavati, da je crkva nepogrešiva? Pripovjetka o Formosu, jamačno je svima poznata. Stjepan XI. dade njegovu lješinu, koja je u papinskom odjelu zakopana bila, iskopati, prste, kojima je blagoslov dijelio, sjeći, te sa izrekom da je vjerolomac i kopile bio, u Tiber baciti. Njega zatvori, otrova i zaguši narod. Da vidimo, kako je ovaj predmet opet u red doveden.

Roman, nasljednik Stjepanov, a za njim Ivan X. odobrišedjela Formasova.

Odgovorit ćete mi – to su pripovjijetke, a ne povijest. – No pođite u vatikansku knjižnicu, pa čitajte Platiha, povijesnika papinskog i spise Baronia (898.).

Ovo su događaji, koje bi radi časti svete stolice na stranu ostavili, da se ne radi, da nauka o tomu svoj stav odredi, a koja u našoj sredini veliki jaz počiniti može.

Zar da iz ljubavi prema štovanoj materi crkvi šutimo?

Ja idem dalje.

Učeni kardinal Baronij, govoreć o papinom dvoru ovako

veli:

Čamu je u ono doba naličila rimska crkva, kakove su izvikane, ali moćne žene vladale u Rimu? One su biskupske časti dijelile, mijenjale i oduzimale, i žalibože, one su bile u stanju svoje ljubavnike ove krive Pape na prijestolje Petra podići (Baronius A.D.912.).

To nisu prave Pape bili, reći ćete, nu neka bude tako: ali kada su na prijestolju u Rimu kroz pedeset godina protu Pape sjedili, gdje ćete nasljedstvo papinstva započeti? Kako je mogla crkva stopedeset godina bez glavara opstojati?

I čudnovato, veći dio tih protu Papa proizlazi iz plemena raznih Papa, i to će biti oni, koje je Baronij opisao: pa sam Genebrado, najveći slavitelj Papa usudio se je u svojem časopisu reći (901.):

Ovo stoljeće je baš nesretno, jer skoro je tomu 150 godina, od kako Pape, vrline svojih predšasnika, ne slijede i mogu se prije odmetnicima nego apostolima nazivati.

Mogu misliti, kako se je taj znameniti Baronij rumenio, kad je djela rimskih biskupa pripovijedao. O Ivanu XI. (931.) sinu Pape Sarazia sa Marcijom, napisao je ove riječi:

“Sveta crkva, to jest rimska, osramoćena je strašno ovim

izrodom”.

Ivan XII. (966.) u svojoj 18. godini, koji je bio po svojim ljubovcama Papom izabran, ni za dlaku nije bolji bio od svojih predšasnika.

Žao mi je, častna braćo, što toliko prljavptina moradoh na vidik iznijeti, zato ću da šutim o Aleksandru VI., ocu i ljubavniku Lukrecije: neću da navedem Ivana XXII. (1316.), koji je neumrlost duše nijekao i koji je ekumenskim saborom u Konstanci dostojanstva lišen.

12. Neki će možda prigovoriti, da taj sabor nije bio javan; ako je tome tako, onda dosljedno, da se ni izbor Martina V. (1417.) zakonitim smatrati ne može. Ali kamo će tada papinsko nasljedstvo?

Možete li ovomu opet prigovor naći?

Neću da govorim o razdoru koji je crkvu obezčastio. U ono doba bilo je prijestolje u Rimu, po dvojici, a često i po trojici takmaca zauzeto. Koji je od njih pravi Papa bio?

Opetovano Vam velim: ako nepogrešivost sadašnjega biskupa rimskog zaključite, morate nepogrešivost sviju biskupa prijašnjih, bez razlike potvrditi, a kako bi to u stanju bili učiniti, kad Vam povijest bjelodano veli, da su Pape u svom naučavanju često zabludili. Možete li dakle tvrditi, da su lakomi, rodoskrvni, ubojni i radi simonije okrivljeni, namjesnici Isukrstovi? ali, časna braćo, takovu rugobu tvrditi, značilo bi Isukrsta izdati: gore bi sagriješili protiv Isusa nego Juda: to bi značilo njemu blato u lice bacati. – (Glasovi: “Dolje sa govornice brzo, začepite tom krivovjercu usta.”)

Štovana braćo, Vi glasno vičete, nu bilo bi časnije, kad bi moja načela i dokaze na vagi svetosti mjerili. Vjerujte mi, povijest ne daje se više ponoviti: tu je i ostaje za uvijek, za ozbiljni prosvjed protiv nauke o nepogrešivosti pape. Možete jednoglasno proglasiti, no moga glasa nikada dobiti nećete.”

Svi pravovjerni, gospodo, uprli su oči u nas, očekujuć od nas lijeku proti nebrjenim zločam koje cerkvu obezčašćuju. Zar ćete ih u toj nadi prevariti? Prevelika očekuje nas odgovornost pred Bogom, ako ovu svečanu priliku propustimo, koju nam Bog za liječenje prave vjere dade.

Hajde braćo, da ju upotrebimo, oružajmo se svetom hrabrošću, učinimo tešku ali plemenitu nategu, obazrimo se na nauku apostola, bez kojih ćemu u bludnji, tmini i krivoj predaji ostati.

Upotrebimo naš razum jer držimo apoštole i proroke za jedine naše nepogrešive učitelje u pogledu svijuh pitanja. Što moram činiti da blažen budem? Kad budemo o tom odlučili, tada smo i temelj našoj vjeri položili.

Čvrsto i postojano ćemo stajati na vječitoj stijeni od Boga danom nam svetom pismu, puni pouzdanja pred svijetom, ter nećemo drugoga osim razpetoga Isukrsta priznati. Mi ćemo biti po svuda pobjeditelji, i rimska crkva imati će svoju 89. godini ( t.j. preustrojstvo) (Žestoka vika: “Dole!” Napolje, protestante, kalvine, izdajico crkva.) Nikako me, gospodo, vika vaša ne plaši, ako su moje riječi žestoke, ipak je moja glava mirna. Ja ne pripadam ni Lutheru, ni Kalvinu, ni Pavlu ni Apollonu, nego jedino Isukrstu. (Na novo vika: “Proketstvo, prokletstvo odpadniku.)

Prokletstvo! Gospodo prokletstvo! Dobro znate, da ne prosvjeduj proti meni, nego proti svetim apoštolom pod kojih zaštitu bi želio, da ovaj sabor crkvu stavi. O! da bi oni iz grobova ustali sigurnosti govorili na moja usta, a govor njihov ne bi se ni malo razlikovao od mojega!

Što bi jim protureći mogli, kad bi vam iz spisah dokazali, da je papinstvo od evanđelja Isukrstva udaljeno, tj od onoga, što su oni propovijedali i svojom krvlju potvrdili. Bili ste se usudili njim reći, da nauka naših papa,naših Bellarmina, naših Ignacija Loyole više cijenite negoli njihovu?

Ne, ne i tisuć puta ne. Nije možno da su uši začepili, da više naučuju, oči prikrili, da ne vide, a srca otupili, da više ne osjećaju. O! Kad bi ovaj gore nas kazniti i svoju ruku teško na nas podići htio, kao što je to sa Pharaonom učinio, onda ne treba da vojnikom Garibaldi dopusti, da nas iz ovoga vječitoga grada protjeraju; trebao bi samo Pia IX. za boga proglasiti, kao što mi sv. djevice Marije božicom proglasismo.

Ublažite se poštovana braćo, spasite crkvu od propasti, ispitajete Sveto pismo, koje će vam pokazati pravu vjeru, koju nam valja vjerovati, štovati i priznati.

Rekoh, a Bog mi bio u pomoći !”

Ove zadnje riječi primljene su takovim negodovanjem kano u kazališnom stajalištu. Otci ustali su svi, a mnogi se udaljili iz dvorane. Mnogi Talianci, Amerikanci, Nijemci i Mađari a i gdjekoji Francuz i Inglezi obkoliše hrabroga toga govornika, pružiše mu ruku, za svjedočbu njihovoga jednomišljenja.

Govor taj doveo bi hrabroga ovoga biskupa u 16. stoljeću na lomaču dočim je u sadašnjem vijeku odobren je od cijeloga svijeta, samo je prezren od jednoga Pia IX. i njegovih jednomišljenika, koji žele narode u gluposti održati, da i nadalje zlouporebe činiti uzmognu. Sirote zavareni, oni će u jamu pasti, koju su drugim kopali!

(Psalm. 7,16)

 

 

 

Follow

Get every new post delivered to your Inbox.