10.11.09.

Njemačka i svijet su proslavili dvadestogodišnjicu pada berlinskog Zida. Sjećanje me odvlači na dane kad sam, tamo neđe osamdesetih, u nekolika navrata, imao priliku da pređem iz Istočnog u Zapadni Berlin i obratno: sa onim bivšim, crvenim, jugoslovenskim pasošem koji je “otključavao” svaku granicu. Da, postojala je u Berlinu, na najčuvenijem graničnom prelazu na svijetu, posebna kolovozna traka na kojoj je pisalo: “Za zapad i Jugoslaviju“. Graničari istočnih zemalja nijesu nas voljeli, a graničari DDR u istočnom Berlinu kao da su sublimirali svu tu netrpeljivost: nijesu to bili carinski pregledi, nego, najčešće, čista, namjerna, teška maltretiranja.

Naravno, sve je to bila politika. Berlinski granični punkt bio je tek jedan mali, opipljivi djelić fronta velikog i vrelog hladnog rata.

Nijesam baš lak na suzu, ali sam na današnji dan 1989-te plakao kao dijete gledajući scene iz Berlina, ljude koji se grle i ljube srećni, koji lete na krilima Nade. I ja sam se ponadao da taj veličanstveni događaj i Jugoslaviji može donijeti blagodat, ali… zemlja koja je svoj imiž gradila hvaleći se prekomjerno i neukusno svojim vještim plivanjem između dva bloka, padom berlinskog Zida zaronila je u vrelu krv sukoba iz kojih će tek izroniti hladni i strašni, jezivi i sablasni, krvavi balkanski zidovi novih besmislenih podjela i omraza.

Kod nas su se te iste 1989-te tek bili ustoličili mladi, pametni i lijepi koji će svojom kobnom politikom, svojim moralnim kukavičlukom i političkim svaštočinjstvom dati svoj ogromni doprinos stravičnom razvoju događaja u bivšoj Jugoslaviji.

Kad su se pojavili, izazvali su u meni podsmjeh, tako su bili nekako star-mali i smiješni ispod Titovih slika, skrušeni u svojim vunenim džemperima koje će, u međuvremenu, hitro zamijeniti skupocjenim modelima svjetskih kreatora, postajući sramotni ratni profiteri najgore vrste.

Staljinisti u mentalitetu, podli demagozi na riječima, dokazivali su kako vlast može biti slatka i tamo dolje, na samom dnu pakla. Malo ko je predviđao da će nam se i danas, dvadeset godina poslije, bezočno smijati u lice, teško se krećući pod teretom napljačkanog blaga, sprdajući se svakoj temeljnoj vrijednosti kojom se, kao dinamitom, raznio u paramparčad onaj veliki Zid.

Ono što je uskoro postalo zastrašujuće, podsmjeh je nestaoa, bila je skoro plebiscitarna podrška medijski  sluđenog naroda koja se agresivno manifestovala na svakom koraku.

Tako je počelo, a Crna Gora će, u međuvremenu, postati kolijevkom jednog novog, još sramotnijeg fenomena od onog ratnoprofiterskog: rame uz rame sa ratnim profiterstvom razviće se pijavica  antiratnog profiterstva. Ovo drugo pružiće “državotovorni” alibi onom prvom, nadajući se da će zajedno, ruku pod ruku, “transformisati” Crnu Goru po mjeri svojih privatnih interesa.

Uspjeli su, mora se priznati. Prva i Druga familija simbol su novog crnogorskog doba.

Od ovog trenutka interesnog savezništva ratnog i antiratnog profiterstva, crnogorski pakao se ne može metaforički predstavljati kao tunel na čijem se kraju, možda, nalazi svijetlo. Antiratno profiterstvo saviće tu cijev, taj tunel naopako i svezati njegov početak i kraj u jedno. Od tada je crnogorski pakao postao mračno kolo, akcelerator lažnih, gnusnih, prevarantskih poruka, alibija i obrazloženja u kojem svi, osim krupnih lupeža,  trče besmislene trke. Iz toga se crnog kruga i kola može izaći samo probojem na isti način kao kad se nađete u neprijateljskom obruču, drugog načina nema. Valjda postaje zrelo…

Dnevnik “Vijesti” je simbol saradnje ratnih i antiratnih profitera. Svjedok monstruoznog braka iz računa, trag dinosaurusa skamenjen u glibu najnovije crnogorske istorije. Tu činjenicu ne može sakriti ni ciljano izbrisana, inače odlična elektronska arhiva ovog dnevnika. Naravno, ovdje ne govorim o novinarskom kićenom perju kojim se prema vani krila stvarna ideja osnivanja ovog glasila, ideja služenja interesu u međuvremenu konstituisane crnogorske Mafije.

Dnevnik “Pobjeda” simbol je najcrnjih vremena ratnohuškačke i ratnoprofotereske politike. Osnivanjem “Vijesti” biće gurnut u sivilo tavorenja. Transformacija ratnog profiterstva u Mafiju trebala je novo, moderno medijsko lice. I na “Pobjedinom” sajtu uzalud ćete tražiti arhivu iz onih jezivih godina crnogorskog gliba.

Dobro sam na svojoj koži osjetio sve “Pobjedine” laži i podvale. Ipak, osim u rubrici “Pisma čitalaca” koja se dnevno pisala u kancelariji glavnog urednika, Pobjedini “novinari” uredno su potpisivali svoje falsifikate. Beskrupulozno slagati, totalno se staviti na raspolaganje političkom monopolu, bio je vid “novinarskog” junaštva. Baš je te ljude i žene bilo briga što je pao berlinski Zid, što se komunizam urušio, što se otvaraju nove perspektive čitavom kontinentu, konačno, što u slobodnom svijetu biti novinar znači pisati odgovorno.

Prosto, nijesu ga dobačali.

Upravo na ta najcrnja “Pobjedina” vremena podsjetio me je nedavno objavljeni tekst u “Vijestima”.

Mogu da razumijem mržnju koju prema meni osjećaju antiratni profiteri, posebno njihov dojučerašnji uticajni šef, kum Druge crnogorske familije. Ima zašto: liberali su još sredinom devedesetih počeli da ukazuju kuda stvari kreću i kako se borba za obnavljanje crnogorske državnosti pretvara u “biznis” i sistematski, korak-po-korak, preobraća u otvorenu podršku Mafiji.

Bez ovog napora crnogorskih liberala, stvari Druge familije bi sigurno prošle. Ovako, osvijeteljene su snopom svjetlosti sa onog svjetionika LSCG. Ipak, teško da je razumljiva količina slijepe mržnje i  profesinalnog sloma sadržanih u potpunom kasapljenju mog autorskog teksta objavljenog na mojem blogu od 5.11.09-te. Višegodišnji napor “Pobjede” bio je podređen propagandnom cilju mojeg pakovanja u “ustašu” za potrebe ondašnjih Miloševićevih ratnih saveznika. Ni jedan jedini, od desetaka i desetaka mojih demantija upućenih “Pobjeda” nikad nije ugledao svjetlost dana. Danas, na svu sreću, onaj ko hoće da bude obaviješten može to i da postane jednostavnim klikom mišem, ko neće, široko mu polje…

U periodu osnivanja i još dugo nakon toga “Vijesti” su se trudile da me, sada za političke potrebe Mafije, upakuju u Miloševićevog “saveznika”! Najsramniji tekstovi ovog “žanra”, kao i u “Pobjedina” vremena, uvjek su potpisivani inicijalima, što je za znalca bio dokaz da je iza teksta stala redakcija, a iza redakcije policija.  Ovakvi tekstovi su značili dnevnu udbašku zapovjed izdatu preko novina za armiju šaptača koja je tekst preuzimala, obrađivala, i prilagođavala ukusu pojedine sredine.

Najnoviji skanadal koji su “Vijesti” priredile na moj račun, ima za cilj da me upakuje, ovoga puta po narudžbi dona Druge familije i na radost dijela njegovih “novinara”, a dojučerašnjih Mafijinih uposlenika, kao nekoga ko se “stidi” svoje rodne grude, svoje reođene majke Crne Gore!

Tekst je, gotovo sam siguran, “obradio” dostojan sin svoga oca na radost svih prisutnih.

Ali, ima tu jedna kvaka: gruda je gruda, a ambijent je ambijent, pa i onaj politički i društveni. Naravno, stid se u mom tekstu odnosi na ambijent, a ne na majku , ambijent tačno ovakav u kojem je uopšte moguće da se ljeta Gospodnjeg 2009-te, u novini koja se prodaje kao evropska, demokratska, profesionalna i nezavisna, uopšte pojavi onakav tekst. A tu nam onaj berlinski Zid dođe samo kao ram za cjelovito sagledavanje jednog potpunog  ambijentalnog Ništavila.

Najblaže i duhovito rečeno, svi koji iz inercije podržavaju to Ništavilo, koji misle da dnevno ima prečih stvari od one koja znači najhitniji izlazak iz začaranog kruga pakla, obični su mamlazi.

Ozbiljnije kazano u Crnoj Gori se radi o akutnoj i dubokoj društvenoj patologiji, političkim inžinjeringom proizvedenom virusu moralnog imbeciliteta koji Crnu Goru, pune dvije decenije, drži u sljepačkom transu.

Što drugo osim dubokog stida prema takvom ambijentu, ratnim i antiratnim profiterima koji su ga kreirali i onima koji ga glasovima podržavaju, može da osjeti čeljade koje ima makar dva prsta obraza?

I nikad ne zaboravimo stid označava početak svakog bunta, onaj poznati gest odmahivanja rukom preko glave uz obaveznu psovku e ja više sa vama neću, mater vam j…. dara je prevršila mjeru!

I, što ćemo sad?

5.11.09

Kada me se, van Crne Gore, pita: odakle sam? prožme me stid, duboki, iskonski, premrem prosto, pokušavajući da brzo nađem spas u odgovoru:  bivša Jugoslavija, znate, Crna Gora, ne bih li nekako prikrio trag. Obično uspije. Ljudi se sjete šireg konteksta aha, a da, da, da, rat, je li tako? O baš mi je žao! A kako se… moglo desiti, znam već unaprijed pitanje i njegov obavezni nastavak a zašto se tako mrzite?

Nekad sam objašnjavao, odavno više ne.

Ipak,  bolje upućeni  najčešće uskliknu: Crna Gora! O kako divna zemlja! Ne rijetko slijedi bio sam tamo prije rata! Kako je danas kod vas? I tu, redovno, sagovorniku zablista osmjeh.

Odlično, odgovaram, pokušavajući da pobjegnem koliko me noge nose!

E, ali tu me, kao ruka za lakat, hvata sljedeće pitanje:  pa zašto ste došli ovdje kod nas iz onog sunca, modrih planina, zelenih rijeka i jezera, safirnog mora, iz one Božje ljepote, ovdje đe zna biti tako sivo? Čuo sam i da su vam žene izuzetno lijepe?

I tu se, tačno na tom mjestu, nepogrješivo i svaki put, onaj duboki, intezivni stid, što se poput nekog ogromnog svrdla svom silinom i brzinom zarije ma u samu Magmu zemljinu, tu se, kažem, u toj tački, istopljen, vreo i crven vrati nazad i, kao tokom već izmorene vulkanske erupcije, lijeno i krčkajući izlije u širinu, niz svoga mene.  Tu je, svuda, postajući tako vidljiv  da sama njegova vidljivost postane potpuno nepodnošljiva.

Ma ja sam vam od niđe i iz niđe redovno kažem ne nalazeći bolje rješenje, a moje ime je niko, najbolje je da me tako razumijete…

Sagovornik se nadje poptuno nevin u nebranom grožđu  shvatajući  da valja brzo preći na drugu temu, a ima ih  bezbroj: gledate li našeg Rosickog u Čelziju?

I tako vam, ovdje u svijetu bijelom, po pravilu, počinju i završavaju sva moja identitetska pitanja.

Koga danas napolju zanima crnogorska tragedija? Pa ona ne zanima ni same Crnogorce, ona se  njih uopšte ne dotiče!

Znaju Crnogorci, a ovaj izraz upotrebaljavam u političkom, a ne u nacionalnom smislu, da će kao jednoćelijski, prosti organizmi  nadživjeti svaku mijenu  i njima je, u toj jednoćelijskoj opni, udobno i ugodno.

Njegoš je puno reka, ma i mi nešto znamo jedro je rašireno u tom maleckom prostoru na njihovom brodu,  u toj kaplji od svijeta, crno,  lažljivo jedro sveopšteg gusarenja, jedro kobno, samoobmanjujuće, krpa mjesto zastave koja zadovoljava sve potrebe i ambicije savremenih Crnogoraca.

Ma nemoj ti mene pričat!

Ovako shvaćena ta jednoćelisjka  mikrokozma beskrajni je  okean po kome gusare Crnogorci po vas cijeli dan i svu dragu noć dok jednoga dana ili noći ne odjedre  iz ovozemljaskog života ne ostavljajući iza sebe traga, osim biološkoga, nestajući kroz vrijeme nevoljno i lijeno kao duvanski dim što se kupi gore negđe oko lustera, dok ovo pišem, za razliku od Predaka njihovih, kakvi gođ da su bili.

E, tako je jednostavna priča crnogorska, živjeće oni narod…

Naravno, mnogi su odgovori zašto je to ovako. I naravno odgovori na pitanje zašto je to tako, nikad  nikoga u Crnoj Gori nijesu zanimali, osim šačice slučajnih pojedinaca.  Ja sam jedan od njih. Da ironija bude potpuna, Crnogorci su vazda mislili da mnogo znaju o sebi i još više o drugima.

Pjesma nas je održala, njojzi fala ova izlizana, otrcana frazetina, lažni mit, nikad nije odložen u muzej, pogotovo ne kad je trebalo. A moralo se to uraditi davno, davno… Kakva crna pjesma! Pokosila je, satrla, posrkala kao crni gavran i mozak i dušu.

Ne, ne, da se razumijemo, gavran nije krivac, nego slika suludne megalomanije, kobne gordosti kao ponosa bez pokrića.

Pavle Apolonovič Rovinski darovao je cipan-cijeli svoj život Crnoj Gori, dvadeset i sedam punih, najljpeših, plodonosnih godina, proučavajući Crnogorce i pišući o Crnogorcima. Daleke 1879. godine došao je među njih, a oni, Crnogorci, prvi su put t e k 1994-te preveli na svoj blejeći jezik, njegovo četvorotomno životno djelo: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti – geografija – istorija – etnografija – arheologija – savremenost.

U međuvremenu, čitave generacije Crnogoraca teško su uzimali knjigu u ruku, milije su im bile gusle poticane od svake vlasti, pa se guslalo nadugačko i naširoko. Ovaj “junački” guslarski ciklus završiće (?) sa Slobodanom Miloševićem opjevanim kao najvećim Srbinom poslije kneza Lazara siromah knez, ali opjevanog i kao nad – komunistom među komunistima, samo takvim koji, po prirodi stvari, mora  da nasljedi Tita.

Tako, makar, bijaše u prvoj fazi, dok je sijalica u balkanskoj krčmi još tinjala…

Siromah Pavle je čudo napisao o Crnoj Gori, pa toplo preporučujem zainteresovanim ovo ogromno štivo ne bi li malo bolje shvatili sebe današnje, smatrali se  potomcima carskijeh Nemanjića, ili se zbježali s Kosova sve ka sama vlastela, ili došli ovđe kao poludivlja skupina slovenskih plemena, neđe  iz dubina ledenog Polablja, skupina u smrdljivim kožusima, ada kako,  koja je ovđe, na pitomom Jadranu, a posredstvom benediktinaca prvi put krst i Hrista prigrlila.

Takođe, vidjeće da je  polovinom devetnaestoga vijeka, juče takoreći,  običaj među  Crnogorcima bio  da se novorođenčad uopšte ne kupaju  niti im se aljine mijenjaju, jerbo je to zdrao i još mnogih korisnih stvari pročitaće, ali ako neće da se bakću, onda svakako neka pronađu  Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knjiga II, Podgorica 1994, i otvore stranu 252, da bi pročitali sljedeće Pavlove retke:

“Ipak, pažljivo prateći savremene Crnogorce, među kojima sada ima ljudi i sa visokim obrazovanjem, moramo reći da se oni, i pored izuzetnih sposobnosti, zadovoljavaju površnim shvatanjem stvari ne ulazeći dublje u njihovu suštinu. Nijesu marljivi i ni nad čim mnogo ne razmišljaju. Ovo površno usvajanje toliko ih zadovoljava da se uopšte ne trude da nešto ozbiljno shvate. Uz to, njih ne interesuju apstrakten stvari, već u svemu traže praktični smisao i značaj. Ovakvim pristupom smanjuje se, sužava horizont. Pored toga, previše se predajući interesima konkretnog momenta, Crnogorac mnogo ne gleda naprijed, u budućnost.”

Ovaj pasus Pavla Apolonoviča, ovih tek nekoliko rečenica Pavla Rusa, kako su ga Crnogorci od milošte zvali, ugledalo je prvi put svjetlost dana u Sanktpeterburškoj štampariji Imperatorske akademije nauka, daleke 1897-me, prije punih sto dvanaest godina!

Meni se čini kao da su napisani juče, a vama?

Od trenutka otkrivanja ovog   pasusa koji  poput sklapela  zadire u samu srž sudbine jednog maleckog naroda, ja sanjam jedan ozbiljan, najozbiljniji mogući naučni skup, na svjetskom nivou, sa temom: Crnogorci kao mamlazi – pitanja i odgovori.

Njegovo ozbiljno sazivanje i još ozbiljniji tretman označio bi da se vrijeme među onim modrim brdima ponovo pokrenulo, da je počelo da teče, polako, kako vjetar zna  među njima s proljeća da pirka.

Za novo rađanje, dovoljno.

I neophodno…

19.10.09.

Da bi mi nekako doakala, prostota me u parlamentu znala nazvati Don Kihotom! Uvijek sam se tome u sebi slatko smijao, ponavljajući: Veliki je Gospod! Nijesu ni slutili koliki mi komliment daju i koliko me čine jačim. Treba li reći: pojma oni o ničemu nijesu imali biologija stvorena za traćenje, izbucana masna krpa pustašnom voljom zlog vjetra  zaustavljena na nekoj suvoj grani. Oni, gledajući sebe, horski viču upirući prstom u masnu, poderanu krpu: zastava! A onda se za njom okreću kako vjetar duva! Kad ti kažeš: ne, nema sile da ću reći zastava, to je masna, glibava krpa, oni kažu budala, Don Kihot!

To: “budala” i “Don Kihot”, za njih su sinonimi!

Migel de Unamuno bio je jedan od najtačnijih i najuzbudljivijih tumača Servantesovog Don Kihota. Španija je pala u ropstvo 1923. diktaturom Prima de Rivere, oslobodiće se 1974, Frankovom smrću. Onaj ko je rođen u ropstvu kao ja, kao mi, a žudi slobodu, lako razazna sumorne tonove opisa ropstva koje su, pored ostalog, poseban kolorit Unamunovog “Život don Kihota i Sanča Panse”. Slobode se razlikuju jedna do druge, sva ropstva liče jedno na drugo, zato je ovo moguće. Meni se desilo da sam prvo pročitao Unamuna, pa povučen njim, Don Kihota. Pravi put bi bio:  prvo Don Kihot, pa Unamuno, pa ponovo Don Kihot. Siguran sam, nozdrve bi vam se napunile čarobnih mirisa za koje ste mislili da ne postoje.

Unamuno kojeg ja držim u rukama objavljen je 1969, predgovor je napisao profesor svjetske književnosti, esejista, erudita, Sreten Marić. Preveo ga je Gojko Vrtunić. Poklonjen mi je 1977, ima posvetu koja glasi Cuci, od mene! Izdaće me mnogo godina kasnije, u prvom naletu, da ne trepne, pisac posvete.

Ni Unamuno mu nije pomogao.

U Servantesovom Don Kihotu će se Vitez od Tužnog Lica obračunavati sa vjetrenjačama videći u njima divove, u mjehovima vina moćne volšebnike, u lutkama od tijesta napravljenim za sirotinjsko pozorište lutaka vidjeće strašne Mavare koji otimaju djevicu, Mavare sa kojima se treba obračunati! Glave njihove od tijesta pod udarcima njegovog mača letjeće na sve strane! U sjajnom predgovoru, Marić će opisati jednu epizodu kako su Hajnea njegovi protivnici nazvali don Kihotom! Mnogim je tiranima ironičan uzvik Don Kihot bio poruka onima koji se bore za slobodu da se manu ćorava posla. Hajne će svojim, ne samo literarnim kritičarima, uzvratiti ovako:

„Moj kolega (Misli, naravno, na don Kihota, hahahaha „kolega!“) vidio je u vjetrenjačama divove, ja pak mogu u našim džinovima da vidim hvalisave vjetrenjače, on je vidio u mjehovima vina moćne volšebnike, ja u našim sadašnjim volšebnicima vidim samo kožne mjehove… on je u komediji lutaka vidio državni čin, ja opet u državnim činovima vidim samo marionetsku komediju – ali isto tako hrabar kao hrabri Mančanac, lupam po svemu tome“ (Navedeno djelo str. XXXV)

A pazite sad ovo:

„Ima jedno pozorište lutaka u glavnom gradu moje i Don Kihotove domovine (Madrid, S.P.) … i kreću se tamo, u parlamentu, figurice od tijesta već prema tome kako ih nitima povuče majstor Pedro. I potrebno je da u njega uđe jedan ludi vitez i lutalica, i da, ne mareći za glasove, raskoli, obe zglavi, i dokusuri sve koliko ih tamo mlatara…“ (Isto, str. 197.)

U glavi 27-moj Unamuno komentariše zgodu u kojoj će se Don Kihot naći: „među naoružanom četom žitelja iz onog sela što su ga zbog kmetovskih njakanja zadirkivali.“ Jedva će glavu spasiti, selu se nije svidjalo da ga smatraju selom koje njače, zar oni da njaču:

„A kako je Don Kihot i mogao da se usprotivi jednom selu koje se odlikuje njakanjem. Način kolektivnog izražavanja jednog sela jeste njakanje, i pored toga što se svaki pojedinac koji ga sačinjava koristi artikulisanim govorom za svoje individualne potrebe, jer je poznata stvar koliko je čest slučaj, ako se udruže razumni ljudi, odnosno polurazumni, da će oni sačinjavati samo jednu magareću naseobinu. Prije nego što se donesu zakoni o upravljanju narodom, saslušajmo njegovo mišljenje, kaže se, konsultujmo ga. A to mu dođe kao kad bi marveni ljekar, umjesto da pregleda magarca i opipa ga i puls mu izmjeri, da bi otkrio na šta se žali i što ga boli, konsultovao toga magarca i čekao da mu on to odnjače, pa da mu onda tek prepiše recept, prisvajajući tako ulogu tumača njegovog njakanja. Ne, već kad uspiješ da ubijediš narod koji njače, najbolje je da pobjegneš od njega kao mudar, a ne kao drzak vitez. I ne osvrći se pri tome na sebične Sanče koji kukumavče što ih nijesmo branili kad im u zli čas padne na pamet da njaču opred njakalicama.“ (Isto, str.199.)

Unamuno će napisati i: „da nema ništa pogubnije od javne laži koju svi prihvataju“ pa dodati: „Kao što je junaštvo otac vizijama, tako je plašljivost majka lažljivcima.“ Neće se imati sreće, po Unamunu, dok se: „ne budemo naučili da se sučeljavamo (…) i pogledamo odvažno u oči tome što nas glupi i duševno zaostali uzimaju za lude, kapriciozne ili tašte, i ne budemo naučili da ostati sam ne znači biti uništen, kao što tvrde maloumni, i ne prestanemo da mjerkamo unaprije trijumf.“ (Isto, str. 216.)

O kriterijumu pomoću kojega se istina razlikuje od laži, napisaće Unamuno snažno, neoborivo svjedočenje, reći će:

„Sve je istina ukoliko napaja plemenite žudnje i rađa plodna djela; sve je laž što prigušuje plemenite pobude i pobacuje sterilne monstrume. Ljude i stvari prepoznaćete po njihovim plodovima. Svako vjerovanje koje stremi djelima života istinsko je vjerovanje, a lažno je svako ono koji stremi djelima smrti. Život je kriterijum istine, a ne slaganje logike, koja je to samo u odnosu na razum. Ako me moja vjera vodi vjerovanju ili ispunjavanju života, što će vam bolji dokaz od moje vjere. Kad matematika ubija, onda je matematika laž. Ako te na putu spopadne samrtnička žeđ, i prividi ti se ono što vodom nazivamo, te joj se primakneš i počneš je piti i utoliš svoju žeđ, a ona te povrati i okrijepi, znaj da je to proviđenje bila stvarnost i voda istinska“ (Isto, 122.)

Liči li vam ovo na današnje stanje u kojem većina prihvata javnu laž, pa čak i oni kojima je profesija da je nikad ne smiju prihvatiti, vajni profesori našeg univerziteta? Nijesu li otrovni plodovi društva koje je samo naše, društva u kojem se rađamo, živimo umiremo, a ne želimo ništa da uradimo da bi ga promijenili? Da nas kakva strkotina ne potrefi? Zar ne vidimo da je to društvo naša kolijevka, sto, postelja, poljana, dom, vrt, kuća… nemamo druge pa živjeli i na Sjeverni pol? Nijesu li nam oni sa matematikom u glavi odveli duše i tijela u ropstvo smatrajući da se tako zarađuje odvođenjem u ropstvo brata i sestre svoje? Ipak, nije li najniže vrste naša matematika kad im to, kao zadnje kukavice, dozvolismo?

Politika je znak slobodnog društva, bila dobra ili loša.

U ropstvu nema politike, može imati samo borbe neprestane protiv…

9.10.09.

Migel de Unamuno, neopisivo veliki španski pjesnik i mislilac, negdje je zapisao:

“Ima ljudi koji kao da misle samo svojim mozgom, ili svejedno već kojim organom koji bi bio specifični organ mišljenja, dok drugi misle cijelim tijelom i cijelom dušom, trbuhom, srži kostiju, srcem, plućima, životom. A ljudi koji misle samo mozgom bave se definicijama, postaju profesionalci misli. A što je profesionalac? Znate li što je proizvod diferencijacije rada?”

Salamanka?

Najstariji španski i četvrti evropski univerzitet osnovan 1218-te godine!

Čekaj, kad bješe osnovan ovaj naš, u Momišiće?

Mislim 1974!

E, vidite, na ovom Momišićkom univerzitetu, jedan Unamuno, na primjer, ne bi mogao predavati. Zašto? Pa na tom univerzitetu godinama poslije njegovog “osnivanja” nije bilo filozofskog fakulteta kao prirodnog jezgra svakog univetrziteta.

Pa kako se to uopšte moglo zvati univerzitetom?

A kako su to Salamanka i podgorički univerzitet u ovoj prilici povezani?

Lako, priča slijedi.

Španiju je u julu 1936. zadesila tragedija građanskog rata koji će potrajati pune tri godine. Nećemo sada govoriti o tome kako su ondašnje demokratije, pod raznim vrstama izgovora, ostavile špansku republiku na cjedilu, ali ćemo reći da se Migel de Unamuno u tim vremenima našao na frankističkoj strani i pored toga što je znao pisati razorne članke o fašizmu. Strah od komunizma bio je veliki. Samo će tri mjeseca biti potrebna da Unamuno shvati kako se našao stranputici.

Na dan 12. oktobra te iste 1936. godine, povodom velikog  frankističkog praznika, u amfitetru Univerziteta u Salamanki  odžavala se značajna svečanost kojoj će, pored biskupa, prisustvovati gospođa Franko lično, guverner pokrajine, frankistički general Milan Astraj, inače osnivač Legije stranaca, sada invalid, u nekoj bici u Maroku izgubio je ruku. Amfitetar je pun važnih zvanica i studenata. U svojstvu rektora jednog od najstarijih evropskih univerziteta svečanom skupu je predsjedavao Unamuno.

Nakon ceremonijalnog dijela svečanosti, u jednom trenutku riječ je uzeo frankistički general i osuo paljbu po Baskima i Kataloncima nazvavši ih “rakom na tkivu nacije”. Neko je iz amfitetara da bi pojačao utisak Astrajevog govora  uzviknuo omiljenu generalovu devizu neka živi(!) smrt! (Viva la muerete!) Na taj je uzvik, bučno salutirajući fašističkim manirom, poskočilo nekoliko uniformisanih falangista pozdravljajući Frankov portret okačen iznad drevne katedre za kojom su sjedjli Unamuno i ostali.

Nastao je tajac, sve oči bile su uprte u Unamuna. Usudio bih se reći da je sve bila smišljena frankistička provokacija kojom je trebalo definitivno pokopati ili vezati Unamuna za Frankisitčku stranu, makar njegovim ćutanjem. Unamuno je sporo ustao i počeo:

“Vi svi očekujete što ću ja sad reći. Poznajete me i znate da ne mogu ćutati. Ima prilika kada ćutati znači lagati. Jer ćutanje može da bude protumačeno kao pristajanje. Želio bih nešto da dodam na govor – ako se to tako može nazvati – generala Astraja. Da ne govorimo o ličnoj uvredi koju mi je nanio njegov siloviti napad na Baske i Katalonce. Ja sam Bask rođen u Bilbau. Biskup je (tu prstom pokazuje na biskupa koji sjedi pored njega i trese se od straha) bilo mu to drago ili ne, Katalonac iz Barselone.

Čuo sam jedan morbidni uzvik, uzvik bez ikakvog smisla: živjela smrt! Čak i ja koji sam proveo život praveći paradokse što su izazivali ljutnju kod onih koji ih nijesu razumijevali, moram vam, u svojstvu stručnjaka za te stvari reći da je ovaj varvarski paradoks meni odvratan. General Milan Astraj je bogalj. Recimo to bez neke neuljudne zadnje namjere. On je ratni invalid. Servantes je takođe bio ratni invalid. Na žalost, danas u Španiji ima isuviše bogalja. I biće ih uskoro još više ako nam Bog ne pomogne. Zebem od pomisli da bi general Milan Astraj mogao postaviti osnove jedne psihologije masa. I jedan bogalj koji nema duhovnu veličinu Servantesa obično sebi traži olakšanja u sakaćenjima kojima podvrgava druge oko sebe!”

Frankov general nije mogao više da trpi, ustao je i povikao: Abajo la inteligencia! Viva la muerte! (Dolje inteligenicja! Živjela smrt!) Zarežali su i zavikali falangisti iz klupa, ali je Unamuno nastavio:

“Ovaj univerzitet je hram inteligencije, a ja sam njen vrhovni sveštenik. Vi skrnavite svete zidine ovoga hrama. Vi ćete pobijediti, jer imate brutalnu silu. Ali ubijediti nećete nikoga… Za to bi trebalo da imate ono što vam nedostaje: razum i pravo na vašoj strani!

Gadi mi se pozvati vas: mislite na Španiju!”

Bio je to posljednji Unamunov govor, dva mjeseca kasnije u 72-oj godini života umrijeće u svojoj kući, ali kao kućni pritvorenik. Od hapšenja ga je spasio njegov međunarodni ugled.

Sjećajući se jutros ovog veličansvenog događaja pitam se: što je radio Rektor podgoričkog univerziteta onog dana kad su u Podgorici protestovali cetinjski srednjoškolci? Što su radili dekani? Što su radili profesori, pogotvo oni sa pravnog, ekonomskog i filozofskog, što su radili sa akademija likovne, muzičke, dramske umjetnosti? Što su radili studenti? Što su radili roditelji podgoričkih srednjoškolaca i studenata? Što uopšte radi crnogorski univerzitet? Da li ćutanjem podržava Mafiju i njenog “ministra obrazovanja”? Smijemo li imati onaj osjećaj Unamunovog gadjenja pozivajući univerzitet da konačno počne misliti na Crnu Goru?

Onu inteligenciju koja je postala “profesionalac” misli, Unamuno je stavio na sami kraj upotrebne ljestvice duhovnih vrijednosti. Takav zadnji podiok na Unamunovoj skali, ipak, bio bi veliki komplimet najvećem dijelu inteligencije u Crnoj Gori, grdne, jadne, tužne njene većine, a duhovno tako sitne, skoro nevidljive da se mora tražiti lupom ako se hoće uopšte vidjeti, većine koja odavno “misli” jednim jedinim dijelom tijela kojeg  Unamuno nije pomenuo u onom inspirativnom popisu kad je misao povezivao sa plućima, kičmom ljudskom, srži, srcem, popisom s početka naše priče.

Ovaj tekst posvećujem čudesnoj borbi cetinjskih gimnazijalaca, ali i svima onima koji pored te borbe prolaze praveći se da je ne vide, da je ne primjećuju, glumeći da ne razumiju kako je borba cetinjske mladosti bitka za sve nas, za naše sramotne, pogubljene, prodate ili iznajmljene duše, za naše izgubljene, prokockane, protraćene živote svezane izmišljenim i umišljenim strahovima i svakodnevnim našim trulim kompromisima.

Prvima u čast, drugima u vječni sram…

2.10.09.

Grob na Lovćenu

Ali ne, to još uvek nije vreme
To je jedno mesto
koje prepoznajem u prostoru

Mrtve su gore odakle ta reč dođe
Svingo s pticom lažljivom umesto lica koje
Svlada
tajna iza slepe maske. Rođenje je jedina nada.
Vidim smele mostove preko kojih nema ko da
prođe.

Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo,
kruta
gde provejava smrt i ljubav ne spasava.
Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas
obasjava.
Taj san je u noći produžetak dana i puta.

Šta si ptica ili glas koji luta
pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog
na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo
gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta
negde u visini čuva otisak tvoga lica.
Čoveče tajno feniks je jedina istinska ptica.

Ne znam kad je Miljković napisao ovu pjesmu, ali znam da sam ostao kao ošinut gromom kad sam je pročitao ili, bolje rečeno, kad se ulila u mene. Ovi Miljkovićevi stihovi nekako su zaokružili moja stalna preispitivanja oko Njegoša i u vezi sa Njegošem, o tome bi se dala napisati knjiga.

Pitao sam se: kako je moguće da jedan malecki narod ostane potpuno slijep i gluv na božji dar darovane mu Njegoševe misli? Zar činjenica što je zaboravio na Njegoša nije uzrok svih njegovih docnijih nesreća, sve do ove današnje koju živimo dvadeset godina kada umjesto Turčinu, Crnogorac robuje mafiji, odnjivljenoj poput guje ljute u narodnim njedrima? Kako je bilo moguće da se dubine Njegoševe etike tako plitko decenijama kriju ispod politikantskih i parolaških tumačenja crnogorske slobode, bitaka i bojeva, kako je moguće da se iz cjelokupnog Njegoševog djela najviše slavi srpstvo ugašeno i kome prsne čelo a zaboravi što je čovjek?

Jasno mi je kakva je pretenciozna tupost i njoj prirođena kratkovidost u pitanju kad svako malo neki lokalni „postmoderni“ pisci u jeftinim pokušajima traženja šireg tržišta svako malo udvorički pljucnu na Njegoša, a ne bi li porasli u sopstvenim očima i u očima tamošnjih izdavača, ali i tokom pijanki i „anarhističkih“ nazdravljanja serdarevojvodo jednih drugima. Ali, kako je bilo moguće da likovi poput Kilibarde, seniora Brkovića i mlađanog Nikolaidisa kidišu na Njegoša kao na „genocidnog pjesnika“ (o, bruke!) a da cjelokupna intelektualna zajednica, posebno književnička, a lokalna, bila srpska ili crnogorska, na ova huljenja ostane potpuno nijema obznanjujući tako svoju intelektualnu kliničku smrt, o onoj moralnoj da i ne govorimo?

Nego, pitao sam se: zašto je Njegoš donio odluku da se sahrani na Lovćenu, odbijajući kao jeftino i cinično tumačenje kako je želio da bude bliži Bogu: on, koji je dah Gospodnji osjećao na licu dok su međusobno razgovarali?

Ne vjerujem da Crnogorci shvataju mnogo toga, a pogotovo da razumiju i imaju suštinski svijest i odnos prema tome koliko su malecki iz čega bi trebala da proizilazi želja da jedni drugima budu dragocjeni, da se paze i čuvaju, da se štite i podupiru, da mnogo toga zajedno rade na sopstvenu i opštu dobrobit, prosto: da su jedna familija. Ali, u narodu u kojem je koliko do juče postojala institucija kuluka solidarnost je umrla i još mnogo čega drugog. Pod imenom morala beči se otvoreni nemoral, pod imenom poštenja sprda nam se sušto, lucifersko nepoštenje.

Da li je taj proces oburdavanja crnogorskog naroda u određenom stadijumu i tek jednim jedinim pogledom obuhvatio i razumio genijalni Nišlija koji će se u svojoj 27-moj 1961. preseliti u vječnost? Čini se da jeste, i da je Miljković razumio situaciju tačnije nego desetine režimskih, gotovo redovno nacionalno i ideološki ostrašćenih Njegoševih „tumača“.

Zar nije Njegoš projektovao mostove smjele? Zar njegov narod ne odbija da njima pretrči u Slobodu, na drugu stranu obale? Zar taj most nije sagrađen od tesanih kamenova poštenja prema sebi i prema drugima i neustrašivog gledanja Zlu ravno u oči? Zar zbog tog odbijanja one gore ponosne kojima je spjevan Gorski vijenac nijesu mrtve? Ako su gore mrtve, odakle dođe vječno živa vatra Njegoševe riječi? Kad su gore umrle? Nije li zbog toga što su gore umrle, a to znači narod, i sama Njegoševa sudbina pretvorena u nešto mrtvo što ne nadahnjuje: u sivo brdo? Od kada je Crnogorcima Lovćen postao tek sivo brdo, u kojem trenutku je prestao da bude modra, živa, Sveta Planina njihove sudbine, zvjezdani njihov orijentir u prostoru i vremenu? Je li Njegoševa Riječ glas samog Gospoda darovan narodu crnogorskom onom vrstom milosti za koju nema dostojne zahvale, ili, zbog smrti gora, to je glas koji pod divljim nebom luta, jer se ne može skrasiti u Čovjeku i Narodu đe joj je dom i mjesto i gnijezdo, jer u toj pustinji strašnoj, crnogorskoj, Čovjeka više nema, tamo provijava smrt i Ljubav tamo ne spasava, to u Crnoj Gori ne pali, ne kreše, ne radi?

Mislim da je Njegoš spoznao Crnogorce redovno u najgorim, rjeđe u najboljim izdanjima i da se popeo gore, na onu planinu, znajuću da su slabi, kako bi im stalno, čak i fizički bio pred očima, da ga nikad iz vida ne izgube, jer će u istom trenu biti sami izgubljeni. I njegovo djelo, i on lično, fizički, upokojen gore, na onoj Svetoj Planini, vječni su znak i vječna opomena. Kao i ova čudesna Miljkovićeva Pjesma koja ne zatvara vrata: dan i noć si pomirio u svojoj smrti / što nas obasjava pa strašni nastavak taj san je u noći / produžetak dana i puta pa kad stavite veliko D i P dobijate puno značenje i rodjenje je jedina nada te kao završni kreščendo, sve sa timpanima i činjelima: Čoveče tajno feniks je jedina istinska ptica.

Vidim taj most, vječan, smion, gipak i bijel: propet stoji, i čeka.

Pretrčimo, vrijeme je…

16.09.09.

Jedan Srbin, Skerlić,  i dvoje Crnogorca, Njegoš i Đilas, povezaće se u trougao Isidorine književničke i ljudske  sudbine.

Skerlićeva  bahata,  olaka ocjena  Pisama iz Norveške ostaviće trajan pečat na dušu velike književnice.

Njegošu će se Isidora  strasno posvetiti, istraživački  zaroniti u njegove vaseljenske luče i  mikrokozme, ispjevaće mu himnu svojom Knjigom  Njegošu duboke odanosti, ali će ga postaviti  kao zatočnika kosovskog mita, i imaće pravo.

Valjda niko kao Njegoš neće ispjevati tako veličanstvene stihove u slavu junaka kosovskog mita. Tako će pjesničko vajanje lika Miloša Obilića postati istinitije od života, kako je to za Šekspira rekao veliki Jan Kot. Više će se vjerovati Njegošu, nego istorijskim činjenicama.  Njegoš će Obiliću  udahnuti,  manirom Stvoritelja,  život zemaljski. Generacije će  nositi  Miloša u  srcu i grudima, njegov podvig će ih   nadahnjivati.

Jedan drugi južnoslovenski genije dosegnuće, ne perom, nego vajarskim  dlijetom,  ljepotu i dubinu Njegoševe riječi. Hrvatski vajar Ivan Meštrović u  mramoru će opjevati legendarne  kosovske  junake, dajući genijalni doprinos njihovoj besmrtnosti kroz nadahnuto stvaranje   Kosovskog ciklusa koji je trebao biti središnja tačka, živa vatra, oganj i ognjiste  monumentalnog  arhitektonskog  projekta Vidovdanskog hrama, koji, na žalost, nikad neće biti  realizovan.

Isidorinu  Knjigu Njegošu sa marksističkih pozicija,  na nož partijske ideološke presude, dočekaće Milovan Đilas 1952 napisavši polemički tekst Legenda o Njegošu. U njemu će napisati  i sljedeće  optužujući Isidoru za plagiranje vladike Nikolaja: „…sve je  (kod Isidore S.P.)  samo ‘ljepše’, ‘učenije’ i ‘poetičnije’ a maglovitije rečeno. (nego kod Nikolaja, S.P.)  A kad je tako, onda to treba i nazvati onim što jeste – najobičnija, najtrivijalnija popovština, bez i trunke i poezije i filozofije…”

Danas  ove  Đilasove riječi mogu izgledati trivijalno, ali u onim vremenima one su zvučale strašno i prijeteći, toliko strašno i  tako prijeteći da će Isidora  svoju,  već napisanu knjigu o „Gorskom vijencu“  predati plamenu.

Takva su to vremena bila a u njma umrla svoboda, kako bi rekao Njegoš.

Samo dvije godine kasnije, Đilas će raskrstiti sa komunizmom, ali je presuda ostala…

Jednoga dana Isidora će se popeti na Lovćen,  u hodočaće vladici. Lokalna  priča kaže da se je, kada je ušla u kapelicu, bacila  na Njegošev srakofag pokušavajući da ga zagrli, obujmi, kaže priča  da je ridala od plača.

Zli jezici će odmah pronijeti da je Isidora  zaljubljena u Njegoša, da nije sva svoja. Danas u tim jezicima vidim udbašku priču da bi se Isidora dodatno, na nezamislivo nizak nacin, ocrnila. Ne sumnjam da je legla na sarkofag, naprotiv dirnut sam tim gestom i u njemu  vidim izraz zaista najdublje moguće odanosti i najdubljeg mogućeg poštovanja prema dosezanju očne tačke sa koje je Njegoš posmatrao Svijet, njegovog Stvoritelja i ljudsku prašinu u njemu, gest koji nastaje u onom graničnom trenutku trperenja duha kad  riječi više nijesu dovoljne i žele da se prometnu u ples, ili  muziku, ili skulpturu, slično onome kad nekome kazete volim te , ali to više nije dovoljno.

Otac mi je pričao kako se,  sa već ostrajelim  Milošem Đurićem, pored ostalog piscem čuvene Istorije helenske etike ,   popeo na Lovćen. Kada je ušao u kapelicu,  duboko potresen, ganut,  Miloš je stao je ispred sarkofaga,  suze su  počele da se kotrljaju niz lice.  Nije ni pokušao da ih briše, dostojanstveno pognuta glava,   završavale su suze  u prašini  podnih  kamenih ploča.

Razumijevajući trenutak, otac se povukao, izašao napolje, Miloš je stao sam. Poslije nekog vremena izašao je i rekao: „Peroviću, ovo je najveći trenutak u mome životu.“

Siguran sam da se tako, onog dana, osjećala i Isidora…

9.09.09.

U Pismima iz Norveske , Plavi jahač, Bgd, 2002. Isidora , izmedju ostalog razmatra istorijske, kulturne i jezičke odnose izmedju Norvežana, Švedjana i Danaca, tri tako bliska naroda da se u nekim periodima čine kao da su jedno ili jedan, ali taj utisak vara. Godine 1903. Norvežani i Švedjani “razdvojili” su se referendumom(!) a ne topovima. Prenijeću ovdje dio Isidorinih zapažanja, jer mogu biti veoma inspirativna:

“…čudna pojava je: što kod naroda (norveškog S.P.) tako visoke kulture pitanje jezika nije bilo na vreme rešeno, i tek pre 40-50 godina, kad su već imali i izvesnu naučnu, i pogotvo beletrističku literaturu , tek tada se rasplamsao rat oko jezičkih pitanja. Zviždali su, tukli se, tek tada se rasplamasao rat oko jezika norveških seljaka (Landsmaal) protiv već ukorijenjena i u nekadašnju zajedničku literaturu unesena zajedničkog književnog jezika Danske I Norveške (Rigsaal).

…

Problem je veoma komplikovan, kažu svi Norvežani. Zar mi, potpuno emancipovani od Danske, da do kraja vekova pišemo svoju umetnost na dansko-norveškom jeziku, koji je, ustalom, više danski nego norveški – kažu jedni među njima. Zar da sada uđemo u dugotrajan posao izgrađivanja jednog novog jezika, i da na taj način proskribujemo za sva buduća vremena jednu veliku dobru literaturu, kažu drugi.

…

Najzad, Norvežani, zato što imaju jedno stalno nedovoljno rasveteljeno osećanje ili shvatanje o tome da su im Švedi i Danci braća ili samo rođaci, nikako još ne mogu sasvim da opredele ni vrstu svoje glavne nacionalne snage, ni svoj borbeni stav.

…

Nehotice, norveški nacionalno-kulturni problem sliči donekle na odnose Srba u bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji. Srbi “preko Save” imali su stariju u jaču kulturu no Srbi u Srbiji. Ali su oni tu kulturu primali iz drugih ruku (misli se tudjih S.P.) bez narodnog izbora i slobode, dakle, kao neku vrstu luksuza koji nije bio u srazmeri sa polozajem potlačenog I ugnjetenog naroda; ili kao neku vrstu tuđeg nakalemka koji je, do duše, cvetao I rađao, ali ne uvek onim plodomkoji bi bio prava narodna potreba. Srbi u Austro—Ugarskoj, zato, pored svega što su zadržali I jezik i veru ime, bili su nekako malaksali, nekako poneseni…”

Što mislite, podsjećaju li vas ovi redci na odnose Crnogoraca i Srba? Naravno. A što se najčešće ne shvata odnosi malih i velikih, ili manjih većih, a sličnih naroda, nalikovali su ili nalikuju kao jaje jajetu. I grijeh je ovdje podvaljivati narode, u pitanju su uvijek bile političke elite koje vazda tijesto mijese. Elite su odgovrne za razvijanje prirodnosti da veći treba da proguta manjega, pogotovi kad su slični.

Veliki slični, hoće da proguta manjeg, a sličnog. Što se veli, da parafraziram, snaga mu ga daje. I ta sličnost koja se pošto- poto želi pretvoriti u istost, umjesto da je podloga za bratski stisak ruke, postaje obrazloženje, opravdanje i plasirani osnov tog gutanja.

Isti smo, pa dodji da te svarim, što se buniš, ada braća smo!

I što je paradoksalno u ovom odnosu? Što je veliki ili veći ubijedjen da je to prirodni poredak, prirodno stanje stvari. S druge strane, potpuno prirodan otpor manjeg, a sličnog, veliki ili veći slični doživljava kao uvredu, jer on svoje gutanje doživljava kao zaštitničko i odbrambeno, a čuš: jači smo kad smo jedno, a slabiji kad smo zajedno!?

Kako iz ovoga? Samo razumom. Činjenicom da je bliskost: bogatstvo, raskoš, varijacija, kreacija, saradnja, igra, ljepota, dugin spektar.

Kako vam izgleda Balkan danas, Balkan kao prostor sličnih, ali ne istih? Budimo pošteni, izgleda kao planeta majmuna.

Ovo je moj ugao posmatranja stvari.

A kad iz tog ćoška gledam i kad razumijem da je Njegoš čist dar Božji onoj gomili bubulja što se zove Crna Gora, a da je to božansko napisao jezikom kojim je govorio njegov narod, sve od pastira do vladike, od avetinje do mudraca, (neka ga u ovom trenutku zove, taj narod, kako kome drago, nije bitno za ovu priču) i da je taj Njegošev jezik dan-danas živ da življi biti ne može, da se govori ovdje, a pirodno, ne može se govoriti i ne govori se u Srbiji koja je domovina skoro istog, sličnog, njegovanog, razvijenog i lijepog, ali posebnog slovenskog jezika, kojeg potpuno, što je blagoslov, razumijemo, ja ne mogu da shvatim one koji Njegoša vide kao najvećeg srpskog pjesnika, a domicilni su, koj su protivni da se taj, dakle, Njegošev jezik normira, jezik kojim ja i ti govorimo svakog dana.

Zar treba da nestane jezik kojim je govorio najveći Pjesnik? Zar treba nastaviti višedecenijsku praksu upokojavanja tog jezika u ime one nepostojeće istosti o kojoj sam govorio? Zar očuvanje i njegovanje Njegoševog jezika ne bi bio najveći dar Njegošu od strane naroda mu, zovite ga kako vam drago, zar tim činom taj narod ne bi i Njegošu i sebi podigao najveći mogući živi spomenik?

Sve se ovo govori pod uslovom da se razmije da je jezik, bilo koji, kuća, dom naroda koji ga govori. Ako ta kuća nije potrebna nama, ako smatramo da je zastidna, nije potrebna nikome. U tom smislu postojaćemo samo onoliko koliko drugima budemo služili za podsmjeh i sprdnju. Više, čak, ni u tom smislu, i to vrlo brzo, zahvaljujući avetinjama koji su vlast i koji sebe smatraju političkom i drugom “elitom”. Nećemo biti interesantni nikome, zvali se Srbi ili Crnogorci, pa u svim mogućim kombinacijama, izaberite što vam odgovara.

Prekardašili smo.

Bože, zašto je tako teško da se ovdje, medju bubuljima, prihvate očigledne stvari?

5.09.09.

Dok mi je pogled prebirao po hrbatima knjiga složenih u mojoj maloj ovdašnjoj biblioteci, ah, ona velika je ostala na Cetinje, svaki mi je dan bez nje sve teže, ruka izvuče neku žutu knjižicu, džepni format. I desi se to kao samo od sebe, obrćem: Isidora Sekulić, Pisma iz Norveške, Plavi jahač, Bgd, 2002.

Prelistah, sva podvučena, sjetih se da je Marina knjigu kupila u Beogradu dok smo po knjižarama lutali u onih nekolika sata izmedju dolaska u Beograd i odlaska za Prag. A što reći – praznik, tih par sati!

Isidora, jedan od najljepših vrtova srpske književnosti, vrtova od one rijetke, uzvišene, istočnjačke vrste, u kojima  Čoek smjerno postavlja svaku travku, svaki cvijet, svako stablo, ma sve na svoje mjesto, kao vođen rukom Najvišeg Bića. Dok hodaš, treperiš, kao pred Belim anđelom…

Kad su se pojavili 1914-te Pisma su bila daleko ispred svog vremena svjedočeći o slojevitosti obrazovanja i kulture njihove spisateljice, o neizmjerno raskošnoj ljepoti njenog dara, veliki A.G. Matoš reći će da Isidorine riječi plešu, šaptaće Pisma o naslijeđenoj mudrosti dirljivo prožetoj čistom, djetinjom, otvorenom radoznalošću u kojoj su, uostalom, skriveni sami korijeni ljudske potrebe za Slobodom.

Nesretan je bio trenutak u kojem se knjiga pojavila, oblaci Velikog Rata gomilali su se nad Srbijom, Srbiji su u tom trenutku  bile potrebne bojne zastave, trube, sablje i junaci, kakvi putopisi!

Skerlić će  knjigu sasjeći s visine, nije bila nacionalna, baš kao što će sasjeći  Disa i još neke mlade pisce. Teško će ova olako nanesena  nepravda zaboljeti Isidoru, ali i  nanijeti veliku štetu srpskoj književnosti. U to vrijeme Skerlić nije bio samo kritičar, nego i književni sudija. Po kafanama, kuloarima i književnim klubovima, njegove presude uzimaće se kao bespogovorne  istine, određivaće mjeru i ukus čitavih generacija. Ovo izdanje Pisama izuzetno je vrijedno zbog toga što donosi predgovor same Isidore drugom izdanju ove knjige koje se pojavilo 1951.

Evo djelova Isidorinog prevažnog  opisa:

“Kad je Jovan Skerlić na prvu moju knjižicu napisao normalnu belešku: dosta negativnog, nešto pozitivnog, no, rekla bih, podvukao nešto sasvim lično: ime moje, koje je tako nenacionalno i tako kosmopolitsko, bilo je to, doista, ne mnogo elegantno, suviše lično i subjektivno za mene,  i suviše lično, i  suviše subjektivno od Skerlića (…) Sama sam se trgnula: na koricama knjige stoji reč “Norveška”, a stoji i ono tvoje ime(Isidorino S.P.). Doista u vreme nacionalizma, jakog i isključivog nacionalizma – krajnje neugodna slika i neugodan zvuk…Nacionalizam je velika , i opaka stvar, ne pita, neće da zna da je kosmpolitizam najčešće pitanje kulture.

(…) Skerlić je u to vreme, i pre, a naročito od 1912-te do 1914-te, svom silinom svoga ubedjenja i temperamenta ušao bio u struju nacionalizma, postao vođ i orator nacionalizma, vođ nacionalne omladine na način dosita veličanstven – postao popularan, postao zanosna figura. Ponesen tom svojom misijom u kojoj je unosio niz prvorazrednih energija, ličnost Skerlićeva, ubrzo, dejstvovala je, raspaljivala na sve strane.

(…) Skerlić je postajao netrpeljiv prema svemu što bi kao mlakost, neodređenost ili skepsa kosilo se sa tendencijama borbenog nacionalizma(…) To je isticala njegova kritika, književna i politička, protiv kosmopolitiskih ideja  i stilova, protiv evropejstva koje je u to vreme gajilo pesimističku notu u pesmi i romanu(…) Skerlić je prosto ratovao i u Skupštini i u redakciji i u svakoj prilici gde je mogao govoriti i pisati. U redakciji, stradao je pisac Pisama (…) I tako se može razumeti da je i pisca Pisama razrušio kao da je neki neprijateljski grudobran(…) Šta! U doba nacionalizma, tolikih nacionalnih zadataka, posle nacionalnih ratova, neko tamo ide u Norvešku! Niču nam „skandinavstvujušči“ kako je duhovito ošinuo, da bi zatim  sasvim neduhovito razrušio.

Najzad, moglo se pretrpeti da neko hoda po svetu kuda hoće, da niče gde ga niko ne seje, ali napisati knjigu o Norveškoj, i doneti tu knjigu u Srbiju- ta je knjiga korov koji treba iščupati, bolest koja bi mogla postati zaraza.

(…) Međutim, u onoj maloj, mučnoj, jednostavnoj Srbijici onoga vremena, ko je bio kosmopolit i su čim? Ko je u krvi, u tradiciji svojih otaca mogao biti kosmopolit u ondašnjoj Srbiji, koja je, kao obično, na sebe natovarila vazdan teških domaćih problema oko Srbije, Bosne, Jugoslavije u začetku. Ili smo kosmopoliti bili mi , iz Vojvodine, koji smo baš krvi radi bežali u Srbiju? Kosmopolitskoga elementa mogli smo imati svi mi, Srbi onoga vremena, imati ga u većoj ili manjoj meri, samo u kulturi svojoj. A u kulturi, sav svet, pa i Skerlić, morao je imati kosmopolitiskih obeležja i ideja, jer je kultura samo jedna u celom čovečanstvu, dakle po nuždi kosmpolitiska, i slava joj što je kosmopolitska i  i ujedinjujuća bar ona, kad ništa drugo nije, do današnjeg dana!

(…) Video je pisac Pisama Skerlića još dva puta(…) Priređen je bio politički miting, a zatim banket, oko problema Bosne u ono vreme.. Na banketu Skerlić je govorio nezaboravno: argument i vatra zajedno, glas istine i poštenja. Divan muški glas.

Drugi put na Malom Kalemegdanu šetač je razaznao, već u sumraku, iz neposredne blizine, na klupi, Skerlića, gospođu Skerlić i kraj oca, jedino dete, kćerkicu od 4 – 5 godina. Šetač je čuo pitanje devojčice: Papa, porquoi fait-il sombre? – i čuo dosta suh odgovor oca: Parce qu¨il ne fait pas clair. Odjedared je zakon ravnoteže prodrmao šteača za rame , i šanuo mu: „Ti si odvratan kosmpolit, a veliki nacionalist, eto, govori u porodici sa jedinim detetom tuđim jezikom.“

Da je  (po)živeo  ( Skerlić je umro maja 1914-te, S.P.) Skerlić, verovatno, ne bi rat proveo u zemlji: znalo se kao pozitivno da odlazi za poslanika Srbije u Pariz. Skoro po pravilu, bar ranije, daroviti Srbijanci, u datom trenutku napuštaju struku, profesiju, dar, i idu u politiku. Ni Skerlić nije odoleo. Da je živeo, šetao bi po svetu. Ali, njegova smrt, životne okolnosti, poslale su u svet , u kosmopolitizam, njegovo potomstvo. A pisac Pisama , nekadašnji gonjeni kmosmopolit, sa velikim će zadovoljstvom leći u raku na Topčiderskom groblju.“

Isidora je u ovom tekstu dala ključ za razimijevanje sopstvene sudbine, i ne samo njene, mnogih „čudaka“ i “pustinjaka” koji nijesu htjeli da se poviju na vjetrometini:

„… da hoda, da niče gde ga niko ne seje…“

Da, ljudi koji nose kao da dolaze ni iz čega…ili iz svega onoga što je tu,  na dohvat,  a što pučina, slijepo  mnoštvo,  ne vidi…

29.08.09.

Prije neki dan umro je  Edvard Kenedi.

22. novembra 1963. u Dalasu, ubijen je predsjednik USA Džon Kenedi. Vijest je odmah oblećela Planetu.

U našoj kući „planetarno“ se satojalo od radio-aparata čuvene zagrebačke firme „Nikola Tesla“ kupljenog nešto ranije i unesenog u kuću tako pažljivo kao da se radi o sarkofagu  sa Tutankamonovim zlatom. Zamijenio je neki prastari aparat za kojeg se „lampe“ više nijesu mogle naći. Nije imao poklopac pozadi. Moj srednji brat i ja znali smo da ga  noću krijući okrenemo ubiće vas struja! i gledamo lampe dok svjetluckaju.

Ovako na filmu izgleda Njujork, znao je da kaže brat, a ja nijesam znao o čemu priča.

Ovaj novi radio  imao je zeleno „magično oko“ čija bi se „zjenica“ raširila  u trenutku kad bi prijem bio „najbolji“. A prijem se poboljšavao „antenom“ koju bi  napravio taj moj brat, ah, onj je o tehnici sve znao, gusto omotavši golu bakarnu žicu oko štapa od metle. I sad je ta „antena“ poput zlatne, ogromne gusjenice,  visila u vrh prozora, protegnuta s kraja na kraj, i „ružila“ neku čipkanu zavjesu, što je majku strašno nerviralo. Ali, presudio je otac moramo slušati vijesti Zoraida! A bila mu je Zoraida, to je njeno kršteno puno  ime, kad je nešto moralo da ostane bespogovorno. Inače, bila je Zore, vazda kazano meko i uljudno.

U onim vremenima devedesetih njeno ime će  postati  ”dokaz”  za ondašnja spinovana udbaška došaptavanja da je katolkinja, kako bi se poduprla već  obnarodovana „teza“ kako joj je sin ustaša. Jednoj će ženi, koja se usudila da je pripita o tome na pijaci, odgovoriti: jesam, je li ti krivo? Ah, ne mogu vam opisati svoj ponos. A bila je pravoslavka, bliska rodjaka popa Save Nakićenovića.

Iz zvučnika tog radija, uz “magično oko” koje je čkiljilo i žmirkalo, uz krčanje, uz milion šumova i zauvijanja,  kao atomska bomba odjeknula je vijest o Kenedijevom ubistvu! Vlasnik  čuvenog nazalnog glasa, ovoga primjetno uzbuđenog,   koji je saopštio  vijest na ondaúnjem srpsko-hrvatskom, bio je poznati  komentator „Glasa Amerike“  Grga Zlatoper.

Otac je bio preneražen, majčino lice u tren   preliveno glatkom opnom straha. Vijest je potvrdjena i sa talasa radio – Moskve.

Što sad? Što će uraditi Rusi? Biće rata? Atomskog? Neće biti rata? Hoće li u Americi izbiti rat? Nije bilo kombinacije koja se nije pretresla te noći, ali čekao se sljedeći dan, čekala se beogradska Politika, onda će, valjda, stvari biti jasnije.

Bilo kako bilo, pošto se dobro ispričao sa braćom, otac je otišao da protolkuje situaciju sa svojim nerazdvojnim prijeteljem Markom Borozanom, vajarom. Znam da ga je majka uz pletivo čekala do kasno u noć ili do u rano jutro, kako vam je milije, dok se nervozno kuckanje igala  uplijetalo u  monotone, nezainteresovane otkucaje velikog budilnika sa naherenim  zvonima, vezući tako zvučnu čipku jedva prikrivane napetosti.

Prije nego što je otišao na posao, a počinjalo se u šest, otac me je probudio, ostavio kovanice na sto i kazao da odmah poslije škole pođem i kupim Politiku. Neizostavno! Kasniće sigurno rekao je, ali obavezno čekaj!

Časovi su mi, njih tri, prošli u tren, samo  su mi Politika i Kenedi bili  u glavi. Sa zvukom školskog zvona, kao bez duše sam se  sjurio niz stepenište cetinjske gimnazije u kojoj je bila smještena i moja osnovna škola,  i otrčao do najbliže trafike koja je prodavala štampu. Nalazila se preko puta „Oboda“ odnosno preko puta čuvene poslastičarnice Arifija Fikrija. Tu je danas poznati cetinjski kafić „357“. Ali, trafici se nije moglo prići! Bila je opkoljena sa svih strana.  Ljudi su se gurali, vikali, psovali, grabili novine. U jednom trenutku se u tom ljudskom jezeru trafika i zaljuljala. Prodavač je kroz onaj šalter zapomagao kami mene danas, pa psovao, pa zapomagao, pa ponovo psovao na sav glas ajte oca vi… A onda je tresnuo šalter, izašao iz trafike i stavljajući ključ u bravu povikao rasprodato, nema više!

Otrčao sam dalje, prema čuvenoj Pesovoj prodavnici novina, na Balšića pazaru. Stari Peso je u njoj držao red. Nije bilo šanse da se kod Pesa kupi preko reda  pa da si Blažo Jovanović! Naprotiv, red je u Pesovoj glavi bio zakon, taj zakon je besprekorno funkcionisao u stvarnosti prodavnice. Tišina i red. Sve drugo je bilo uvreda na koju bi Peso  nekad znao da uzvrati štapom, naravno samo prema klincima sličnim meni, ako bi se naguravali oko Zabavnika ili Kekeca. Odrasli su bili kao bubice, ne od štapa, nego od sramote. I onda mi neko kaže da Crnogorci ne mogu poštovati zakon!

Elem, dotrčah pred Pesovu prodavnicu, ali ona je već bila zatvorena, Politika prošla.

Poraz!

Osjećam stid pomiješan sa bijesom, oči mi pune suza. Krećem nazad, polako, istim putem kući, smjenjuju mi se slike u glavi, vidim oca koji nema Politiku!

Strašno, bruke moje!

I dok je moj svijet srušen, iz prašine njegovih razvalina podiže me glas: mali, mali neko me zove. Podižem glavu. Vidim, glas dolazi iz iste one trafike koja je sat ranije bila u obruču. Kroz uski šalterski otvor, bogato uramljen kaubojskim romanima i stripovima, svejtluckaju naočari, a onda se pojavljuje ruka koja mi užurbano i nijemo pokazuje da priđem.

Prilazim i zurim unutra. Glava sa kačketom, glas ispod glasa progovara, skoro šapat: Bješe li ti Vukašinov? Jesam, odgovaram. E, znam, znam, vidim vas ja zajedno. Evo ti, ponesi ocu, mora sam nešto novina ostavit i za ove druge! Imaše me jutros ubit, jedva pretekoh!

U ruke mi se ugurava Politika!

Pa ko kaže da u životu nema srećnih trenutaka?  Ima, i to onih koji se pamte čitavi život.

Velikom demokratskom senatoru Edvardu Kenediju neka je pokoj duši. Bilo kako bilo, on i njegova braća trudili  su se da učine svijet boljim i ljepšim nego što je bio.  Nasilna smrt dvojice Kenedija kao i smrt Martina Lutera, učinili su ga, sigurno je, mnogo  čitljivijim…

26.08.09.

Moj otac je volio prirodu i šetnje. Svake subote i nedjelje, kad god je to vrijeme dozvoljavalo, išlo se u šetnju ili se pelo po brdima. Izašli smo on i ja na svaki vrh svakog brda i čuke cetinjske. Uživao je u pogledu. Onda bi počeo: e vidiš, ono ti je Vladin dom, a ono ti je Dvor, a ono ti je Grand hotel, a ono tamo su ti banski stanovi, onamo, e vidiš, onamo ti mi živimo, ono ti je Manastir… ono brdo tamo preko, ono ti je Vrtijeljka, tamo ti je poginuo Bajo Pivljanin, ono ti je… Djinovo brdo, tamo je… i tako.

Jedna priča je smjenjivala drugu.

Često se išlo i u Borovik, to je bio Veliki kanjon moga djetinjstva, čudesan krajolik. Išlo se i na Lovćen, ali rijetko, starim putem se malo ko usudjivao da vozi, bio je makadam, ali u jadnom stanju, decenijama. Sad, kad bi neko došao u goste, moralo se, na Cetinje se dolazilo i da bi se popelo na  Lovćen. E, to su bili pravi darovi kad bi gore, pored kapelice, otac počeo da priča o Crnoj Gori, vladici, bitkama, Vijencu i čudima… Obično se uključivao i gost pitanjima ili razgovorom, a čitavi filmovi, kao na sinemaskop platnu, tadašnjem vrhu tehnike filma u boji, odvijali bi se u mojoj glavi. Priča koju sam slušao, odmah bi se pretakala u pokretne slike.

Kad sam odozgo, sa Jezerskog vrha, prvi put susreo Boku, doživio sam šok od one prelesti koja se poput bisernog djerdana u nisku prosipala, počev tačno tu, od  mojih stopala, pa survavala niz litice i završavala neđe dolje, u safiru mora pod Kotorom i dva smaragda: Gospom i  Sv. Nikolom.

A još kad sam jednog dana spoznao da mi je majka Bokeljka, gordosti mojoj nije bilo kraja! A vazduh, vazduh, a voda sa Ivanovih Korita i, kad se moglo, ondašnji njeguški sir i ondašnja njeguška pršuta…

Kad se nijesmo pentrali po brdima, šetali smo Cetinjem i njegovim, još uvijek očuvanim, divnim parkovima. Jednu šetnju posebno pamtim, evo je.

Bijaše prelijepo rano jutro, lipa opija, spuštamo se bulevarom prema centru, polako, nogu pred nogu. Sunce nas primorava da zažmirimo svaki put kad izađemo ispod hlada krošnje. Prolazimo pored Olgine pekare, miris svježeg hleba, žene i djeca koja ulaze užurbano i izlaze sa vrućim štrucevima. Veseli glasovi, iznad svih Olgin, pola kila, kilo, pletenica, ona prodaje…

Dobro jutro Vukašine, dobro jutro đetiću danas te glasove, te ljude, muškarce i žene koji nas pozdravljaju i koji se trude, bez obzira na životnu muku, da budu jedni drugima ugodni i uljudni, doživljavam kao nešto dragocjeno, nedostižno, veliko i prelijepo, da li zauvijek izgubljeno, posebno u odnosu na današnje đe si smrade, što činiš fukaro, zdrao gade… što je „muzika“ izražavanja radosti susreta među današnjim Crnogorcima.

Dobro.

Ubrzo smo pored stare crnogorske banke, pa pored Oboda, ulazimo u Njegoševu i evo nas pred Dvorom i Biljardom. Vidimo Steva Bajicu, Pesa Sjeklocu i Iva Blažova, vodiče i čuvara Muzeja, svi su oni prepuni priča, u svakoj je neko sjećanje, događaj, anegdota Ajde Vukašine na kafu, idem sad s ovim malim, drugi put, živ bio đetiću ulazimo u park, hodamo održavanim pješčanim stazama, klupe, krošnje, cvrkut, hlad, sjenke, tišina, tamo i onamo stubovi svjetlosti pobodeni u tlo, katedrala…

Šetamo, prolazimo ovo ti je Nikac od Rovina, jesi li se umorio, ajmo tamo ispred Plavoga dvorca. Sjedimo, pričamo, on crta nešto nekim prutom po pijesku, ja ga kopiram, pravim se veliki.  Ajmo do Gojka dižemo se, ubrzo smo pred kućom koja graniči sa parkom, ispred nje jedan visoki, mršavi čovjek pred kućom nešto slika. Platno je veliko, on mu se primiče, odmiče, pa opet primiče, kist radi… Prvi put vidim slikara. Gojko Berkuljan, veliki crnogorski slikar. Što radi Petar? Slika, vele, stalno. Priprema neku izložbu. A jesi li ga ti gleda kad on slika. Ne. E on ti slika ka da žmuri! Ja ga pitam, Petre, vidiš li ti što činiš? Vidim, vidim, ne sekiraj se! Obojica prskoše u smijeh!

Tako sam u jednom danu  prvi put vidio slikara i čuo za Petra Lubardu…

E, i da ne zaboravim, prelest je stara crnogorska riječ, vjerovatno došla iz staroslovenskog koja označava prostor svete ljepote. Eno vam je i u Noć skuplja vijeka.

Svi crnogorski manastiri i crkve mogli su se smatrati za prelesti, dok nijesu „došle“ rekonstrukcije, turističke valorizacije, novi konaci. Isto tako i neki gradovi crnogorski, dok nijesu stigle zavale.

Aristotel reče: pejzaž odslikava dušu onih, koji u njemu žive…