Mak Dizdar, sa punim imenom Mehmedalija rođen je 17. oktobra 1917-te u prelijepom gradu Stocu kroz koji protiče divna Bregana. Stolac je sve do ovog zločinačkog Miloševićevog rata, pokolja i razaranja, bio jedno od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini i mjesto koje nije u svojoj čarobnoj, drevnoj knjizi slagalo samo stranice vjekova, nego se u njegovoj blizini nalazi najočuvanija, čudesna i neprevaziđena nekropola posijana divnim stećcima.
Mislim, da nije bilo ničega drugog, a jeste, sami obilazak ove nekropole bio bi dovoljan da razigra raskošnu pjesnikovu dušu, jer je Mak Dizdar bio i ostaće jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika, i ako je iko na tom prostoru pjevao, a jeste, među tim uskim, prosvijetljenim krugom pjevača čuo se glas duše Maka Dizdara.
Dizdar će kao đetić otići na školovanje u sveto Sarajevo u kojem će ostati da živi sve do onog trenutka kada ga je smrt poljubila otrovnim usnama dana 14-og jula 1971-ve . Prije nego što je postao punoljetan posvetio se Dizdar novinarstvu, ali će već sa svojih 19-est godina izdati prvu svoju zbirku “Vidovopoljska noć” koja će, vjerovali ili ne, u samoj štampariji biti desetkovana od strane državne cenzure!
Čim je počeo II svjetski rat njemačko-ustaška okupatorska vlast zabranila mu je mogućnost javnog djelovanja, pa će se on, Dizdar, priključiti oslobodilačkom pokretu. Neđe pred sami kraj rata sva policijska potraga i poćera za Makom i njegovim starijim bratom, koji je takođe bio pripadnik pokreta otpora, završava se sa zločinačkim premlaćivanjem srednjeg Makovog brata, ali i odvođenjem u logor Jasenovac njegove majke i najmlađe sestre, đe su i ubijene, što je Maku nanijelo strašan bol od kojeg se nikad nije oporavio, a i kako bi?
Poslije rata, u komunističkoj diktatorskoj Jugoslaviji, željno se vratio novinarstvu. Odmah, po nalogu vlasti, osniva “Seljačku knjigu”, izdavačku kuću za prosvjećivanje naroda. Ta mala izdavačka kuća, pod Makovim vođenjem , brzo prerasta u “Narodnu prosvjetu” koja će još brže izrasti u jednog od najvećih izdavača na Balkanu!
Već 1954-te godine Dizdar, u vlastitom izdanju, štampa svoju poemu “Plivačica” za koju se zna da je, uz još neke radove drugih autora, bivšu Jugoslaviju uvela u pjesništvo Evrope i Svijeta.
Kao što to vrlo rijetko biva , ali desilo se, i “Narodna prosvjeta” se izmakla vlastima i njihovoj cenzuri što je za vlast bilo neoprostivo pa je ista vlast ukida! Od tog trenutka pa sve do svoje smrti Mak Dizdar nikada više neće moći da dobije stalno zapošljenje nego u Srajevu, zajedno sa porodicom, živi na granici siromaštva, ali će objaviti čitavi red novih poetskih zbirki i naučnih radova koji tretiraju period početka bosanske pismenosti i književnosti.
Dizdar će svoju čuvenu zbirku “Kameni spavač”, objaviti 1966-te godine. Ona je najviši domet Makovog pjesništva, ona je jedan od temelja Bosne, sama čarobna koncentracija ljubavi prema Bosni, ali i ljubavi prema Ljubavi, fenomenalna je! Upravo zbog toga, nožem se krenulo na nju, naravno iz Sarajeva, a sve pod komandom velikosrba iz Beograda, bio je to pravi užas svakojakih najmračnijih i lažnih kritika čemu su svoj sramotno mračni doprinos dali Rajko Nogo i Marko Vešović, užas, nešto slično kao kad bi ste vi sad počeli da pljuvate na čuveni i među najvećima, dragulj Kohinor, nazivajući ga plastikom…
Uočilo se da je „Kameni spavač“ vrhunska poezija koja nosi duboke i dalekosežne ne samo političke korjene, poruke “Kamenog spavača” protumačene su kao moćan podstrek i temelj u pronalaženju bosanskohercegovačkog istorijskog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske istorije, državnosti, i svetog prava kako na prošlost tako i na budućnost. Odmah za „Kamenim spavačem“ izašlo je čuveno Dizdarovo djelo “Stari bosanski tekstovi”, koje je, u stvari, prava antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti , što je samo dolilo ulje na vatru-lomaču pripremljenu za Dizdara.
Naravno, a tako balkanski, Dizdar je ostao sam, svi su se oko njega razbježali glavom bez obzira! Specijalni vekosrpski rat protiv Dizdara nastavljao se iz Beograda i Sarajeva svom silinom, a može se mirno reći da će ga taj rat koštati i samog života!
U godini svoje smrti, dakle 1971-ve, Mak Dizdar će objaviti zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja je Dizdara proslavila, a evropska je kritika nazvala “evropskom pjesmom”.
Čim je LSCG 24-og marta 2005-te zamrznuo svoj politički rad šaljući time poruku i opoziciji, i građanima Crne Gore, i demokratskom svijetu da je u Crnoj Gori na djelu mafijaška Djukanovićeva diktatura koja je ubila svaki element i osnov neophodan za demokratko političko djelovanje, donio sam odluku da se osnuje nevladina organizacija koja bi sa tih liberalnih pozicija nastavila makar verbalnu tuču sa mafijom. NVO sam nazvao SLOBODA, njen grb je bila stisnuta crvena pesnica, a u statutu NVO za njene himne stavio sam Dizdarovu „Modru rijeku“ i francusku himnu „Marseljezu“. Na velikom skupu koji je održan na cetinjskoj ljetnjoj pozornici pred skoro tri hiljade ljudi za predsjednika NVO izabran je bivši gradonačelnik Cetinja, a danas tako sramotni, podli, nikogovićki i ništavni gad Saša Aleksić koji, poslije toga dana, NIŠTA nije uradio sa NVO „SLOBODA“ , čak ni jedno jedino saopštenje objavio, zapravo, ubio je „Slobodu“, a svoje pravo, kužno lice, pokazao je nedavno, rošavo, kužno lice koje je tako krio kao otrovni škorpion svoj rep sa otrovnim bodljama!
Na ovom blogu nalazi se dodatak koji počinje za zlatnim krstašem i zlatnim obrubom, krstaš postavljen na boji Crne Gore, na boji plavetnoj. Pored sve ljepote ovog dodatka, za njegov znak, odnosno himnu, izabrao sam, ponovo, nezaobilaznu, veliku, veličanstvenu, nježnu, punu Ljubavi, ali i tako suštinski borilačku „Modru rijeku“!
Crnogorci,
„Ima jedna modra rijeka
VALJA NAMA PREKO RIJEKE“
Mak Dizdar
Nedavno mi je moj ‘Modigliani’ poslao intervju Envera Dizdara, sina Makovog, koji je osnovao fondaciju s imenom svoga oca, a u kojem se između ostalog govori o tome kako je Mak Dizdar ‘lomljen’ od strane udbe, a preko ‘dobrovoljaca’ pjesnika i književnika. I to kojih, zamislite! Marka Vešovića i Rajka Noga – u duetu! A njihovoj ‘strani’ se priklonio i niko drugi nego Abdulah Sidran! Evo Enverovih riječi:
…‘Dva Makova kapitalna djela, poetska zbirka „Kameni spavač“ i antologija „Stari bosanski tekstovi“ (obje bi se mogle nazvati dijelom korpusa „svetih knjiga bosanstva“), dočekana su u Sarajevu sprva krajnje neprijateljski – „Spavač“ „na nož“ (Rajko Nogo i Marko Vešović, u „Licima“) a „Tekstovi“ posvemašnjom ćutnjom.’…..
…’U svome javljanju „Avazu“ povodom Sidranova intervjua, u kome se on osvrnuo „u gnjevu“ na moj prethodni tekst u „Danima“, napisao sam i ovo:
- Žao mi je što je to tako, ali Abdulah Sidran, iako to donedavo možda i nije htio da zna, u posljednje vrijeme i pregrubo, na vlastitoj koži, osjeća koliko jedna „književna polemika“, može izazvati gorčine, boli i preteške bolesti. Pomišlja li sada: kako li je tek nekome ko je godinama izložen mučkim ranjavanjima imena, djela, časti, života, na koga se krvoločno kidiše, bez prava i mogućnosti odgovora i odbrane. Mogu li te „književne polemike“ ubiti pjesnika ?! Maka Dizdara su ubile, a Sidran to, mada je tim „polemikama“ barem svjedok bio, nikako ne da reći! A ja, opet, po Sidranu, dokazujući i takvu dimenziju Makove smrti, „sramotim i poganim uspomenu na vlastitog oca“…’
Rajka Noga svi znamo – velikosrpski primitivac I nacista, koji je između ostalog izjavio I ovo: “Zar se naša braća muslimani ne boje naše krvi nenamirene?”
Svi se sjećamo toga Noga, kao I onoga Đoga – tih raspomamljenih ratnih huškača I krvoloka!
Ali Marko Vešović? Abdulah Sidran, kao navijač? Reklo bi se, u konačnom, tek auto-kapsulirane sujete, koje reaguju po principu Pavlovljevog refleksa – na taster! Kako je lako kod ‘pisaca’ (što režimi, I udbe širom svijeta dobro znaju!), izmaknuti im ono ‘opšte’ na koje se čitav život pozivaju, I uvaliti im usko-provincijalske, lične I skučene pizme – kao njihov stvarni kosmos, u kojem su suštinski vazda bili zarobljeni, jer da nijesu – odmah bi svoje uloge ‘prepoznali’, I rekli: ne, ja se protiv te uskogrudosti, tog primitivizma borim! Ja pišem da bih raskrinkao manipulaciju I da bih svijetu rekao što su sloboda I ljepota! Ali, ne! Redovno I redovno, oni za koje bismo očekivali da stvarnost vide između dva treptaja oka – postanu taster akteri u različitim političkim obračunima udbe! I vecina je, zanimljivo, na strani ‘pobjednika’, ili bar projektovanog ‘pobjednika’! Tako je I jado I prodana duša od Vešovića tih šezdesetih zube zario u Maka Dizdara, kao što je to nedavno uradio LSCGu – onda kad je vidio da Milo postaje apsolutni vlasnik svega u CG, a da se njegova projekcija sebe kao pjesnika-mučenika LSCGa – ali isključivo NA VLASTI, neće ostvariti! Kako se I onda, a I nedavno ponio sramotni primitivac Vešović – to sve govori o njegovoj jedinoj stvarnoj karakteristici – blizu vlasti, ili onoga ko bi vlast mogao postati – inače ‘nož u leđa’. Sve je kod njega bilo usmjereno isključivo ka građenju ličnog spomenika, I ničega drugog! Tome je služilo I njegovo ‘slavno’ sjedanje u opkoljenom Sarajevu, I knjiga ‘Moj svijete izgubljeni’! Da nije tako, on nikada ne bi mogao reći ono što sam ga sopstvenim ušima čula na TV: ‘Imao sam obezbijeđene tri avionske karte da odem iz Sarajeva – za moju ženu, ćerku I mene, ali nijesam pošao!’ Na pitanje novinara zašto nije poslao ćerku I ženu, ovaj egoistični paćenik je odgovorio: ‘A ne, tu đe je Marko Darinkin, biće I njegova ćerka I žena!’ Kakva samoživost I samoopsjednutost! Inače, tu ćerku je čekao 12 godina…
Teska je borba protiv tiranije i protiv totalitarizma i kao sto se zna, u istoriji nijedna totalitarna vlast nije skinuta izborima vec samo revoluvijom, i to citavog naroda.
Mislim da narod u Crnoj Gori nikada nije ustao protiv svog gospodara ma koliko bio tlacen i ugnjetavan , a tvrdim da nikada nije bio pokraden i unisten kao sada .
Takodje mogu reci da mediji nikada nisu bili ‘drzavniji’ , sem mozda u Staljinistckoj klici od 1936 do 1938.
Toliko o demokratiji u Crnoj Gori i medijima.
Sto se nesrecnog Aleksica tice,ja sam sa Cetinja , i svako zna da je najposteniji Aleksic , imenom i prezimenom Tanja Aleksic , koja se prodavala i danas se prodaje za pare po Cetinju i koju su zatvarali u kolima i drzali.
Sasu su svojevremeno , zna se ko (liberali nasi) , zatvorli u kolima takodje i nije izlazio par dana.
To je porodica, koja je nalik tenderu :ko se javi i vise da, ima da ix sve preko rijeke prevesla.
Istina je i da ne treba puno para, Tanji do 10 eura ce biti dovoljno itd itd itd……
Blago majci sa takvom porodicom, a sto se tice oca JOva , svi znamo sto je cinio i krao po Obodu , da je bio osudjivan pa ga je brat Murta spasavao davajuci pare iz Treske da se spasava obraz.
Sasa licno , dok je radio u radiju, je dobio otkaz jer je sisnjao,a otkada je sve izdao i unistio NVO i pokret Sloboda, svako zna da je Aleksic otisao i da vise na Cetinju ne smije doci i da ga oci nijednog Cetinjanina nisu vidjele, pitam se zasto,
sramota!!!
Neverovatno kako je u samo jednom stihu, ovaj covjek uspio da sazme toliko osjecanja – on poziva, strahuje, nada se, strepi, iz njega prosto zraci bezuslovni poziv na pokret naprijed, u modro, siroko, opasno, na put ka boljem, ljepsem…samo sto se na takav put ne smije krenuti bez iskusnog splavara, koji zna svaki vir i brzak…i ne ide se sa ljudima koji nisu spremni da na kocku stave mnogo da bi dobili vise. Samo kada jedan narod uspije da iz srca i duse kaze ove stihove , tada se moze nesto promijeniti…“VALJA NAMA PREKO RIJEKE…“
Kad smo već kod književnika – pisaca i pjesnika, trebalo bi na ovom mjestu nešto reći o pitanju njihove ‘odgovornosti’! I da li, po prirodi njihovog ‘posla’ postoji njihova ‘društvena’, ili tek ‘odgovornost prema sebi i sopstvenom egu odnosno alter-egu’! Gledajući generalno – samim tim što je pisac izabrao individualni oblik djelovanja – sfera njegovog društvenog uticaja je planirano ograničena i u tome smislu ego-centrična. Zato pisci, ukoliko se ne odluče na direktni, aktivni angažman u stvarnome svijetu (što će reći – izaberu stranu, ili bar žive sopstveni život onako kako nam preporučuju u svojim djelima!), svojim pisanjem imaju tek posredan, razvodnjen uticaj na društveno mišljenje, koji svakako nije onaj koji ‘brda pomjera’! Pisac, uglavnom, voli da bude sam, ‘nezavisan’, željan lične slave (čast izuzecima!). S druge strane, pisac se bavi ‘društvom’ – njegovom istorijom, politikom, kolektivnim i ličnim – bavi se čovjekom u zajednici koja čovjeka formira i na njega utiče. Time, na neki način pisac sebi ‘daje za pravo’ da ‘dijeli lekcije’, a da uglavnom – ostane svojim životom van toga! Niti se u životu ‘opredjeljuje’, niti dozvoljava da ga se ‘svrstava’ – gotovo uvijek na najsigurnijem oblaku međuprostora i međuvremena! Osim, naravno – onih sjajnih, onih velikih – najvećih! Zato je npr. Joyce napustio Irsku čije je krute i primitivne vjerske i društvene svjetonazore prezirao jednako ih do kraja života kritikujući, ne bi li ih kod Iraca promijenio; zato je Solženjicin pisao istinu o ruskom komunizmu, bez obzira na progon, gulag u kojem je bio i emigriranje iz Rusije; zato je Yates pisao o irskoj slobodi, ali se i za nju kroz vrh partije borio, osnovao Abby Theatre (Nacionalno irsko pozorište) i tako živio svoje stihove sve do proglašenja irske nezavisnosti kojemu je svjedočio; zato je Thomas Mann – možda najveći, pošao u Ameriku ne sjekirajući se za odjek njegovih riječi u domovini koju je napustio pokazujući tadašnjem aktuelnom režimu srednji prst svojom antologijskom rečenicom: ‘Nije Njemačka tamo đe mislite da je, Njemačka je tamo đe je Tomas Man’, i tako se npr. Mak Dizdar nije u onom par excellence političkom pitanju – koje se ticalo definisanja i očuvanja bosanskog identiteta nije dao dok ga život nije izdao! Zato je Mak jedan od onih koji su pomjerali stvari – jer njegovo pisanje je, upravo zbog toga što on sam to sopstveno pisanje nije ‘izdao’, nego potvrdio svojim životom – boreći se do kraja za svoju ideju vodilju, ostavilo dubok trag u poimanju pojma Bosna kod samih Bosanaca, kao i onih van Bosne. I svakako dar! Rekao mi je jedan strašan čovjek da postoje talenat i dar. Talenat – kao potencijal, a dar – kao poklon od Boga! Ipak i taj dar, ako postoji sam – ne garantuje širenje božje ljepote i istine među ljude. Ukoliko postoji dar, a bez integriteta, on je tek niska bisera prosuta pred svinje da se s njome poigravaju u blatu ili se njome kite! Ako ste neko ko reprodukuje tuđa djela (muzičar, pjevač) dar može postojati bez integriteta, pa čak donekle i ako ste najnadareniji autori bilo čega što nema izričaj u riječima (neverbalna, estetska umjetnost), ali ako ste književnik i vaše jedino oruđe je misao i riječ – kako onda pobogu možeš biti Krleža, napisati jedan Banket u Blitvi, a istovremeno živjeti kao Titov bubreg u loju; kako možeš biti Meša Selimović a odreći se Bosne, svoje zemlje i postati neko drugi, rušeći tako čitav svijet o kojem si pisao; kako možeš pisati herojske epove i prevoditi haiku kao Ezra Pound i izabrati Musolinija…? Dvostruke ličnosti, možda? Ne, to je isključivo i samo odsustvo integriteta, a taj nedostatak podrazumijeva da je ono što ti pišeš čista i namjerna LAŽ, a zarad stvaranje LAŽNE slike o tome što su tvoji LIČNI LAŽNI pogledi na svijet koje želiš da podijeliš sa čitavom planetom – to je LAŽ iskonstruisana na projekcijama u koje autor ne vjeruje (da vjeruje, i sam bi ih živio), a sve radi sopstvenog samoveličanja i očekivanog veličanja od strane svjetine! I koji onda od takvih ‘pisaca’ ne bi bio ‘za slobodu, pravdu i istinu’?! Ali kad se trebaju zavrnut rukavi, pokazat sili zubi…njihov broj drastično opadne! A Mak Dizdar se nije dao, on je jedan od velikih…slava mu!
Magdalena, hvala ti na divnim, preciznim i nemilosrdnim riječima, punim istine kao cvijeće jutarnje rose! Krasno i hvala ti! Slava Maku Dizdaru, slava SLOBODI!
Peroviću,
Prevedi nas! Ali ne ostavi nas žedne!
Svaka ti cast Magdalena i Maku takodjer!
Kad se pomenu NVO SLOBODA, ja odma prvo pomislih na ex NVO Libertas osnovanu u Pg. od str. nekoga ko tvrdi da je velji- liberal.
To je ista osoba, koja s eodje povremeno javlja, a inace je poznata ko zastitnik Medojeviceva “lika i djela” i ucerivach da se glsasa za sad vec propanulu PeZePe.
Jedan mali Juda liberala, prirepak UDBE koji je napravio cirkus na svom profilu na fejsbuku privlacenjem NAJpoganijih pripadnika te iste posasti koju cijenjeni Slavko pominje:
velljeSrba i cetnika.
E sad dje je tu logika da neko ko “tvrdi” da je navodno LIBERAL sa sve velikim slovima je danas upregnut- u veliko- srpsku masineriju, i to onau najesktremniju, dakle CETNICKU ?
Slavko, cesto pises o Njegosu. Mozda je vrijeme da crnogorskoj javnosti objasnis ko je i zasto unistio radove Ivana Mestrovica u Narodnom muzeju Crne Gore.
Ti znas da je Mestrovic u Americi uradio gipsane figure Njegosa i dvije karijatide i da su ove figure brodom dosle u Split. Tamo je njegod ucenik Andija Krstulovic od jablanickog granita uradio skulpture Njegosa i karijatida a koje se danas nalaze na Lovcenu. Nasa javnost malo zna da su i oni gipsani radovi dopremljeni na Cetinje i da su to zapravo bili orginali koji su se nalazili u Umjetnickom muzeju cak i kada si ti bio sekretar Narodnog muzeja. Splicani ih nisu unistili a ni Cetinjani. Oni su tu bili iz dva razloga. Prvo to su orginalni radovi Ivana Mestrovica, a drugi razlog je praktican. Mauzolej je zbog snijega zatvoren vise od 6 mjeseci i plus toga puno starijih ljudi ne mogu se ni u ljetnim mjesecima popeti na Jezerski vrh, pa su u Umjetnickom muzeju tokom zime a i ljeti brojni gosti imali priliku da vide orginalne radove Ivana Mestrovica.
A onda je Petar Cukovic, ovaj koci ce da nam radi Bijenale u Veneciji nalozio da se radovi Ivana Mestrovica motornom segom iskidaju na komade i iznesu iz Umjetnickog muzeja. Kao u horor filmovima unisti smo vrijedne radove koji vise ne postoje. Koga briga
Čekali smo dugo
Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali
Jedni su bili praznih ruku a drugi ne znaše dobaciti
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Ima ih koji su nicali i gdje nikada sijani nisu
Ima ih koji su hrabro nikli ali nikada na sebe svikli
Pa sada blude kao pijani od stare nade do nove zablude
Ima ih što marljivo đeljali su ražanj
a zec kao zec
Ima ih koji su voljeli bilo šta nego išta na visokoj grani
AL ONAJ GOLUB JE U RUCI KOJU SMO VAM BAŠ OD SRCA DALI
I gavrani tavni sjeli nam na mozak
A na vrh te patnje
Nismo ih ni zvali
Opsjednuti vremenom što nasilno u nas uđe
Pamti li ikto vrijeme što iznevjerilo nije
Kroz mreže od buđe davnom obećanju idemo
Što pred nama se krije sve zbiljnije sve luđe
Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo
Kroz kupinje crno kroz drače vremena kroz vražije kroz vrače
Ruke su još tu al još se ne rukovasmo
Od opčinjenosti još se ne izliječismo
Jer lijeka još ne nađosmo
Osim one stare molitve
Osim one stare kletve
Osim
Od Drine do Ukrine i Save od Une i Sane do Rame i Neretve
Zapreštaju vam dijavole i studeni grade i suhi vjetre
Zapreštaju vas sa vasemim silama nebesnim urilom i rapailom i epimilom
Da ne prihodite ka siemu ka metehu tom silama nečastivim pometenom
Lijeka još nemamo osim molitve ove i kletve
Ali ni molitvu nam ne primaju za molitvu ni kletvu za kletvu
Iako vraždu jaku sa vragom stalno i stameno vodimo
Da oblasti se i vlasti vražje osvobodimo
I tako kroz silne zvijezde što jezde u krilu mjesečine
Izmed sokolara i gospara pokraj zdura i providura onkraj agalara
Krčimo kroz grče kroz sulude grane kroz dane od lane
Kroz dane od sjutra Kroz ova nam jutra
Sve kroz žive rane
S golubom u ruci koja nije naša S gavranom vranim što na tjeme pane
OTKUD KAŽI SADA
KUDA KAŽI TADA
KUDA KAŽI IKAD
A zec kao zec Stalno na mjesecu Ovdje nikad
Opsjednuti vremenom što samo uđe u nas koji u njeg nismo Nikto
Pamti li vrijeme koje iznevjerilo nije ikto
Idemo kroz dobar dan dobri dane dobrom danu gdje si da si
Još se ne izliječismo od lijekova mnogih jer
Lijeka još ne nađosmo sim ove molitve od čare čarke
od vilne varke
I kletve ove od kletvenika mnogih do kletvenika ubogih
Zapreštaju vam dijavola sa ancilijašom akomirašom cernicašom
Da ne prihodite ka metehu ka siemu
Al šta sam ja Glas vapijućeg u pustinji iako
Nisam bio ni drvodjelja ni ribar ni vodonosac iako
Nikad nisam jeo lipov krst ni kršćavao vodom
Moja nada je prst u stubu svjetlosti
Moja svjetlost je u nadi
Ona je vjera u koju ja vjerujem
Ta što nema imena
Ona je u dobrom danu kome kažem
Gdje si da si ako si
Kao što ste već čuli
Tako mu ja
A on nema uha
Pa nehajan kao tisuć i dva gluha
Otsjekli su ga zbog otvorenosti
Prema svim stranama slova
On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu iščupali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog kobnog suda
I neće dan imati moći sve do jednog dana
Sve do dana kad neće biti ni noći
Za dan taj nek lipte rane vijeka nek kipte rijeke srdite ljubavi
Kroz tmuše i tmače neka sve jače moćni mačevi
Neka svi lijepi neka svi dobri svi ružni i gubavi
Do mrvice podijele ovo vino ove hljebove
Kao što ubice i žrtve podijeliše bratski ove grebove
Jer treba do kraja čuti ovaj plač i ovu pjesan
Da nas ne nahrani trulež
Da nas ne sahrani plijesan
Ne sudite nas po tom što nam je zamračeno lice
Na putu ka ljubavi to gazimo kroz smetove i vijavice
Kroz pupinje ovo kroz kupinje i lozje
Nek ptice jatimice na gozbu ovu groznu na ovo kameno grozje
Kroz suro i oštro inje kroz vitice sive
Između moje molitve i kletve
Nek dođu one od vesne
Nek priđu te nebesne
Nek slete
Drobne lastavice
I kobne kukavice
Sve stajačice i lutalice
Sve pjevačice i šutalice
Prepelice jarebice i sjenice
Nek se u ruke ove zapletu
Nek se upletu u trepavice
Nek mi u sjećanje uđu
Kroz zjenice
Kroz ovo vito valovito
Kroz ovo vito
Vilovito
JER
NA OVOM PUTU
SADA SMO PRVI PUT ZASTALI
ZNAJUĆI DA JE VRIJEME DA VREMENU POGLEDAMO U OČI
VRIJEME JE DA PRIZNAMO KAKO SMO SASTANAK RIJEČI I DJELA UZALUD ČEKALI
(Na kraju valja i ovo reći s pravom mjerom u izrazu i glasu -
Ako nam glas i nije stigao duboko do neba
Vrisnuli smo bar
Kako treba)
Pitao si me brate i pobrate za zbitije
Što kriju ih brotnje Brotnjice
Ja rekoh ti sve što sam o tome znao
A više od toga ako hoćeš da saznaš
Ti onda tad
Zapitaj
Ptice
(Brotnjice, Mak Dizdar)
Dakle, ova je pjesma objasnila SVE, ni dodati ni oduzeti…
“…Da nas ne nahrani trulež, Da nas ne sahrani plijesan…“