Poštovani, poklanjam Vam, po mom mišljenju, jedan od najveličanstvenijih govora ikad održanih na planeti Zemlji koji je 1870-te godine u Rimu, u crkvi svetog Petra i Pavla, na crkvenom saboru sazvanom od strane pape Pia IX održao biskup đakovački Josip Juraj Štrosmajer. Taj sabor će donijeti odluku o nepogrješivosti pape kao Isusovog namjesnika na Zemlji, i tako će papu, u neku ruku i ispod žita proglasiti Gospodom, čemu se Štrosmajer usprotivio, raskrinkavajući ovaj očigledni falsifikat katoličke crkve veličanstvenim govorom koji slijedi. Pedest biskupa podržaće Štrosmajerovo stajalište i prije vremena napustiti sabor, dok će većina falsifikat proglasiti istinom, ali će istina ostati nepobjediva, kao i uvijek.
Da nije ništa drugog u životu uradio, a uradio je još veličanstvenih stvari, Hrvatima je Štrosmajer osnovao Jugoslovensku akademiju znanosti i umjetnosti, Hrvatsko sveučilište, poklonio predivnu galeriju slika i sagradio predivnu đakovačku katedralu.
Na ovom primjeru učite kako se brani istina, njena čast i ponos!
” Štovani oci i braćo!
Drščući, no slobodan i miran u svojoj savjesti pred Bogom, koji živi i mene gleda, hoću da među Vama u ovoj svečanoj skupštini prozborim.
Cijelo vrijeme, odkako ovdje s Vama sjedim, slušao sam sve dosadašnje govore živom željom, da mi koja zraka odozgor oči uma rasvijetli i omogući da izreknem svoje mnijenje vrhu zaključaka ovoga svetoga općega sabora.
Obuzet čuvstvom odgovornosti pred Bogom proučio sam što dublje spise Staroga i Novoga zavjeta, i te dostojne spomenike istine zapitao, da li je Sveti Papa, koji ovdje predsjeda, uistinu nasljednik svetoga Petra, namjesnik Isukrstov i nepogriješiv učitelj Svete Crkve?
Za riješenje toga ozbiljnoga pitanja bio sam prinuđen sadanje okolnosti iz vida pustiti i sebe u duhu bakljom evanđelja u ruci u ono doba postaviti, gdje nije bilo ni ultramontanizma, ni galikanizma, kad je crkva jedine svece Pavla, Petra i Jakoba i Ivana za učitelje imala, kojima nitko božanstvene uglednosti odreći ne može, a da ne uzdvoji o nauci svete Biblije, koja evo preda mnom leži, i koju je u Tridentu obdržavani sabor crkveni za pravilo vjere i nauke o ćudorednosti proglasio.
Ja sam sve svete listove pregledao – pa smijem li to otvoreno reći – nisam baš ništa našao, što bi nazore ultramontanaca potvrdilo. Što više čudnovato ali istinito, ne nađoh za vremena apostola ni spomena o papi, koji bi nasljednik sv. Petra i namjesnik Isukrstov bio, kao ni o Muhamedu, koji tada ni postojao nije.
Vi ćete, moj gospodine Maninge. (engleski biskup), reći, da ja Boga hulim, a Vi,gospodine Piccoe, da sam poludio. Ali oboje je neistinito. Pročitao sam cijeli novi testamenat, pa izjavljujem pred Bogom, podižem ruku na ovo raspelo, da o Papinstvu kakvo je danas ni traga našao nisam.
Štovana braćo, ne uskratite mi Vašu pozornost, jer Vašim mrmljanjem i prekidanjem ne opravdavate ni malo one, koji sa ocem Hyacintom kažu, da ovaj crkveni sabor nije slobodan, jer da je našem umu već unapred nametnut bio.
Hvala budi njegovoj Excellenciji gospodinu biskupu Dupanloupu na znaku priznanja: to me bodri da nastavim.
Čitajući svete spise pomnjom kojom me Bog obdari, ne nađoh ni jedno poglavlje, ni jedan stih, u kojem bi Isukrst sv. Petru vlast med apostolima bio dao.
Kad bi Šimun sin Jonin ovo bio, za koga mi danas njegovu svetost Pia IX. držimo, onda je čudnovati, da Isukrst nije njemu rekao: Kad ja svojem ocu uzađem, slušajte Šimuna Petra, kao što ste mene slušali. Ja ga imenujem svojim namjesnikom ovdje na zemlji.No Isukrst ne govori nigdje o ovomu, dakle ni ne misli crkvi glavara postaviti. Dapače obeća apostolima prestol, da sude dvanaest onih plemena izraelskih, obećao je to svoj dvanaestorici, a nije rekao da će jedan prestolj nad ostalima biti, koji da Petar taj bude. Što moramo dakle iz te šutnje zaključiti? Razum nam kaže da Isukrst nije imao namjeru sv. Petra za glavara apostolskog postaviti.
Kad je Isukrst apostole za osvojenje svijeta razaslao, dade svima jednaku moć i obećanje svetoga Duha. Dopustite mi da gore rečeno opetujem.
Kad bi Krist namjeravao Petra postaviti sovjim namjesnikom, jamačno bi ga i vrhovnim zapovjednikom nad svojom duhovnom vojskom imenovao, ne bi bilo dopušteno njegovim sudrugovima poslati ga sa apostolom Ivanom u Samariju da ondje navješta evanđelja Sina Božjega.
Što bi mi poštovana braćo mislili, kad bi se u ovom trenutku usudili njegovu svetost Pia IX. i njegovu Excellenciju gosp. Plantiera u Carigrad, tamošnjem Patriarhi, da se ovaj obveže da će razdoru na istoku jednom konac učiniti.
Na to nam se nameće još važnije pitanje. U Jerusolimu sakupio se opći crkveni sabor, da stvori zaključak vrhu pitanja koja pravovjerje razdvajaju. Da je Petar papa bio, tko bi taj crkveni sabor sazvati imao? Jamačno sveti Petar! Tko bi u tom crkvenom saboru presjedovao? Sveti Petar!
Tko bi zaključke crkvenog sabora formulirao i obznanio? Naravno, da opet – sveti Petar. Ali toga nije bilo. Petar je prisustvovao tom crkvenom saboru kao i ostali apostoli, pak ne on, nego sveti Jakob sabrao je glavni sadržaj, a kada su zaključci proglašeni, učinio je to u ime apostola, starješina i braće. (Dj. Ap. 15,22).
Činimo li mi tako u našoj crkvi? Što više o tomu predmetu razmišljam, tim više se osvjedočavam da se u Svetom pismu sin Jonin nikako za namjesnika crkve samtrati ne može: i dočim mi učimo da je crkva na sv. Petru utemeljena, kaže nam apostol Pavao, o čijem ugledu dvojbe nema, u svojem pismu na Efežane (Ef. 2,20), da je crkva utemeljena na temelju apostola i proroka sa glavnim utemeljiteljem Isukrstom.
Isti apostol Pavao vjeruje tako malo u vrhovništvo svetog Petra, da očito kara one, koji kažu (1. Kor. 1,12): – Ja sam Pavlov. ja sam Apolonov – ja sam Klepharov, a ja Isukrstvo – daklem kad bi Petar namjesnik Isukrstov bio, jamačno ne bi se Pavao usudio tako ozbiljno one koriti, koji su njegovi suapostoli bili. Isti apostol Pavao napominje apostole propovjednike, evanđeliste, učitelje i pastire, kad o zvanjima crkvenim govori.
Ne može se, štovana braćo, ni pomisliti, da bi ovaj veliki apostol Pavao zaboravio prvo zvanje, to jest papinstvo napomenuti kad bi isto namjesništvo po Bogu zaista postojalo. Ova zaboravnosti čini mi se tako nemogućom, kao da povjesničar ovoga crkvenog sabora ne spomene njegovu svetost Pia IX. (Više glasvoa se čuje: šuti, bezbožniče, šuti!). Umirite se, štovana braćo, još nisam pri koncu. Zabranjujući mi dalje nastaviti, dokazujete svijetu da nepravdu činite, jer želite neznatnog člana ove skupštine ušutkati.
Apostol Pavao ne spominje ni u jednom pismu, koje je na mnogobrojne općine razaslao, o vrhovništvu ovom. Kad bi ovo prvenstvo postojalo bilo, kojim bi, jednom riječju, crkva vidljivog poglavara imala, koji bi u naučavanju nepogrešiv bio, bio bi taj apostol jamačno to prvenstvo spomenuo. Što sam rekao? On bi o ovom velevažnom predmetu poduže pismo napisao! Jer kako bi on, koji je u istinu zgradu kršćanskog naučanja podigao, na temelju i temeljni kamen zaboraviti mogao? Ako dakle ne možemo i ne smijemo reći, da je apostolska crkva krivovjerna bila, to moramo i priznati, da crkva nije nikad bila ljepša, čišća i svetija, nego za vremena kada jošte Pape nije bilo. (Vika: “Nije istina, nije istina”,) Neka gospodin Laval ne kaže: “nije”, jer ako se jedan od Vas, štovana braćo, usudi i pomisliti, da je crkva, imajući danas za Papu za glavara, čvršća u vjeri, čišća u ćudorednosti, nego li je apostolska crkva ona, to neka otvoreno pred cijelim svijetom ispovijede, jer ovo je središte od kuga će naše riječi na sve krajeve svijeta dopirati.
O Papinoj moći ne nađoh ni traga u spisima Pavla, Ivana i Jakova. I sam Luka povjesničar apostolskog djelovanja pri širenju Isusove vjere ne spominje ovu velevažnu točku. Ta šutnja ovihsvetih ljudi, čija pisma sačinjavaju jedan dio kanoničkih ili bogom nadahnutih spisa, nedokučiva mi je, pa bi i bila neoprostiva, kao da je na primjer Thiers, koji je pisao povijest Napoleona Bonaparte,carev naslov izostavio.
Ovdje vidim jednog člana, koji prstom pokazujući na mene veli: Evo raskolničkog biskupa, koji je pod lažnom zastavom u našu sredinu došao.
Ne, ne, štovana braćo, nisam ja u ovu časnu skuštinu kao lopov kroz prozor unišao, nego na vrata, kao i Vi svi. Moj biskupski naslov daje mi pravo zato, a kao kršćanina sili me savjestispovijediti što istinom smatram.
Šutnja sv. Petra jeste vjerovatan dokaz. Kad bi ovaj apostol namjesnik Isusov na zemlji bio, za kakvoga ga mi proglašujemo, to bi on sam za to jamačno znati morao, nu kad je on zato znatimorao, zašto nije barem jednom djelovao kao Papa? Mogao je djelovati na duhove, držaći prvu propovjed, ali on to nije činio, mogao je djelovati na crkvenom saboru u Jeruzalemu ili Antiohiji, no i to nije činio, pa to ne učini ni u ona dva pisma, koja je na crkvu upravio. Štovana braćo, možete li Vi sebi takvog papu predstaviti, da je Petar zaista Papom bio?
Kad ga već Papom držati hoćete, naravno je da ustvrditi morate, da je njemu samome ta okolnost nepoznata bila. No pitam svakoga, koji je iole u stanju misliti, da li je takvo umovanjemogućno. Ja tvrdim, da crkva za vremena apostola, Pape nije imala, a kad se protivno tvrdi, onda bi se sva sveta pisma morala spaliti ili sasvim mimoići.
Sa svih strana čujemo: nije li Petar bio u Rimu, nije li bio razapet glavom dolje obrnut, nisu li mjesta, sa kojih je naučavao i oltari, na kojima je svetu misu držao, u ovom vječnom gradu?
Da je Petar u Rimu bio, temelji se, štovana braćo, samo na predanju, no neka je i biskupom bio u Rimu, kako možete iz njegove biskupske časti i njegovo vrhovništvo dokazati? Scaliger, veleum, nije se ustručavao tvrditi, da se biskupstvo i stanovanje Petra u Rimu među smiješne priče uračunati mora. (Vika:” Začepite mu usta! Dolje s njim!).” Štovana braćo, pripravan sam šutiti, no nije li bolje u ovakvom saboru sve ispitati kao što to apostol zapovijeda, pa samo “dobro” vjerovati? Ali imamo diktaturu, pred kojom i sama njegova svetost Pia IX. klanjati se i šutiti mora. A to je povijest. Ona nije kao neka priča, kojom bi se postupati moglo kao lončar sa svojom glinom. Povijest je alem, koji slova na staklo reže, koja se ne mogu više izbrisati. Do sada sam se uvijek pozivao na povijest. Pa ako za apostolsko vrijeme ni riječi o Papinstvu našao nisam, to nije moja krivica, nego povijesti. Želite li me dovesti u položaj čovjeka, koji je radi izopačenja istine okrivljen?, činite ako to možete.
Sa desna dopiru mi riječi: Ti si Petar, na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu. (Matej 16,18.19). Ovom prigovoru želim štovana braćo, odmah odgovoriti, no prije toga ću Vam plod moga istraživanjapovijesti saopćiti.
Budući da za apostolsko vrijeme ni traga o Papinstvu ne nađoh, pomislih da ću to možda naći u crkvenoj povijesti. Otvoreno Vam kažem, tražio sam u prva četiri stoljeća, da li se gdje god imePape nalazi, pa gle, nigdje toga nisam našao. Sigurno neće ni jedan od Vas posumnjati o velikom ugledu velikoga i slavnoga Augustina, svetog biskupa Hipponskog. Ovaj pobožni čovjek, dika i slavakatoličke crkve, bio je tajnikom na crkvenom saboru u Melini. Među zaključcima ove časne skupštine možemo sljedeće velevažne riječi naći: tko želi one otkraj mora priznati, toga nitko u Africi u crkvenu zajednicu ne prima. Afrikanski biskupi nisu htijeli priznati rimskog biskupa, što više svakoga su progonili ako je priznavao Rim.
Sa šestoga crkvenoga sabora, koji se je u Karthagi pod biskupom Aurelijem održavao, pisali su svi biskupi Celentinu, biskupu rimskom, opominjali ga, da priziv ne prima koji bi mu ga afrikanski biskupi i svećenici slali, da nadalje poslanike ili komesare više ne šalje i da ljudsku oholost u crkvu ne uvede. Da je Patriarha rimski odmah isprva pokušao svu vladu i najveći ugled u svojoj osobi usredotočiti, sasvim je izvjesno, ali je to i očito, da takovo vrhovništvo nigda posjedovao nije, kakvu mu ultramontanci nametnuti hoće. Da li bi se afrikanski biskupi još prije Augustina usuđivali zabranjivati slati pozive na njegov vrhovni sud, kad bi on vrhovništvo zaista bio imao? Rado priznajem, da je rimski Patriarha prvo mjesto imao, kao što to zakon Justinijana veli: Učinimo po zaključcima četiri crkvena sabora, da bude sveti Papa staroga Rima prvi biskup, a arcibiskup u Carigradu, kojega nazvaše novi Rim, da bude drugi. Na to ćete Vi da reknete, klanjaj se dakle Papinskom vrhovništvu.
Nu, časna braćo, ne stvarajte zaključke prebrzo, jer zakon Justinijana ovakav napis ima: O redu mjesta Patrijarha. Ovdje je samo prvenstvo naređeno, ali nije moć i vrhovna uprava dana. Na primjer, kad bi se svi talijanski biskupi sakupili u Florenciji na saboru, pa da prvenstvo prvi biskup iz Florencije ima – tako isto na istoku Patrijarha carigradski, a u Engleskoj arcibiskup Canterburški: no iz ovoga prvenstva ne može si ni jedan vrhovnu moć nad svojim sudrugovima izraditi. Važnost rimskog biskupa ne proizlazi iz božanstvene punomoći, nego poradi važnosti samoga grada u kojem su stanovali. Gospodin Darbog nema više časti od arcibiskupa Avignonskog, no zato mu daje Paris znamenitost, koju ne bi imao, kad bi svoju palaču na Rhoni mjesto na obalama Siena imao. To isto valja u građanskim i političkim okolnostima. Prefekt iz Florencije nije moćniji od onoga iz Puglija, no u građanskim i političkim odnošajima ima ipak veću važnost.
Već od prvih stoljeća trsi se rimski Patrijarha, da zadobije vrhovnu upravu, te na nesreću umalo je ne dostiže: – njegovi zahtjevi nađoše otpora u zakonu kojega je car Theodozij II izdao da Patrijarha carigradski isti ugled ima, kao i onaj rimski, a na crkvenom saboru u Calcedonu učiniše biskupa starog i novog Rima, također u crkvenim stvarima jednakim.
Šesti crkveni sabor u Karthagi zabrani svima biskupima primiti naslov kneza ili vrhovnih gospodara.
U pogledu naslova “Opći biskup”, kojega si Pape kašnje pridodaše, napisa sveti Grugur, misleći da se njegovi nasljednici nigdje sa ovim slovom resiti neće, sljedeće:
“Ni jedan od mojih predčasnika da se ne usudi ovo nesveto ime primiti, jer kad si sam Patrijarha ovo ime daje, potkapa vrijednost svoga imena. Neka se klone svaki kršćanin težiti za naslovom, kada uzima svojoj braći časno i dobro ime.”
Ove riječi sv. Grgura odnose se na njegovog sudruga u Carigradu, koji je za prvenstvom u crkvi težio. Papa Pelagij drugi naziva carigradskog biskupa Ivana, koji je za čašću prvog svećenika težio – bezbožnim i nesvetim.
Ne poželi si, reče on, naslov općeg biskupa, koji si je Ivan nezakonito prisvojio – ne puštajte ni jednom Patrijarhi ovo oskvrnuto ime nositi, jer će nas velike nesreće stići, ako se među svećenicima takovi ljudi pojave. Dostiglo bi ih ono što se o njima proriče: “On je kralj sinova oholosti”. (Pelagije II. pis. 13).
Ova svjedočanstva, a mogao bi sličnih jednake vrijednosti na stotine još navesti, svjedoče kao sunce jasno, da su rimski biskupi mnogo kašnje, za opće biskupe i glavare crkve priznati. A osim toga kome nije poznato, da je od godine 325. kada je nicejski crkveni sabor držan pa do godine 580. do drugog ekumenskog sabora u Carigradu, između više od 1109 biskupa, koji na prvih šest sabora djelovali samo 19 biskupa sa zapada prisutnih bilo.
Tko ne zna, da crkveni sabori po carevima, bez znanja i protiv volje biskupa rimskih sazivani. Tko ne zna da je Hosiji, biskup kordovanski predsjednikom nikejskog sabora bio i zaključke istoga proglasio. Isti Hosiji predsjedao je i poslije toga (takozvanog sabora) saboru u Sardiki, na koji poslanik biskupa rimskog Julije pripušten nije bio.
S tim neka bude dosta, štovana braćo, no hoću jošte o dokazima progovoriti koje ste malo prije poradi utemeljenja biskupa rimskog naveli.
Pod stijenom, na kojoj je sveta crkva sagrađena, razumijete Vi Petra. Da je to prava pravcata istina, to bi bilo našem pravdanje konac, ali naši očevi, koji su o tom nešto znati morali, nisu mislili kao mi.
Sv. Ćiril u svojoj četvrtoj knjizi o trojstvu kaže: “Mislim da se pod stijenom sasvim sigurno vjera apostola razumjeti mora”. Sv. Hilarij, biskup Poitierski piše u drugoj svojoj knjizi o trojstvu: “Stijena je blagoslovljena i jedna je stijena vjera koju je Petar priznao. U šestoj knjizi kaže isti:
“Na ovoj stijeni to jest vjeroispovijesti je crkva sagrađena”.
“Bog je, veli sveti Hijeronim u šestoj knjizi, – “po svetom Matiji, svtu crkvu na ovoj stijeni utemeljio, a to je stijena, od koje je apostol Petar ime dobio. Dalje kaže sv. Krisostom u svojoj 53. propovijedi o Matiji: “Na toj stijeni želim svoju crkvu utemeljiti, to jest, na vjeroispovijedi”.
Što je pak bila ispovijed apostola? “ Ti si Isukrst sin Boga živoga ”.
Ambrozij, sveti arcibiskup milanski u 2.poglavlju pisma na
Efežane, Bazilij,Selencij i oci kalcedonskog sabora pišu isto tako.
Među svima učiteljima kršćanskog starog vijeka pripada sv. Augustinu prvo mjesto, osobito što se znanosti i svetosti tiče: čujte dakle što se u ovom drugom razlaganju u pismu Ivanovu piše:
Što znače riječi: “Želim svoju općinu na svojoj stijeni sagraditi”. Na ovoj vjeri to jest na vjeri koja kaže: “Ti si Isukrst sin Boga živoga”. A u 124. razlaganju nalazimo ovo vrlo znamenito mjesto: Na ovoj stijeni, koju si priznao, želim svoju općinu sagraditi, jer je Isukrst ta stijena bio.
Da taj veliki biskup nije vjerovao, da je crkva na sv. Petru sagrađena proizlazi jasno iz njegovih riječi, u svojoj 13. propovijedi: “Ti si Petar i na toj stijeni, koju si priznao, na toj stijeni, koju si spoznao to jest na tvojoj ispovijedi. Ti si Isukrst sin Boga živoga, hoću svoju crkvu sagraditi na sebi samom, jer sam sin Boga živoga, a hoću je sagraditit na sebi a ne pak na Tebi”. A kako je Augustin o ovome znamenitom mjestu mislio, tako je vjerovalo cijelo kršćanstvo onoga doba.
Skupno, sve u jednom tvrdim:
1.
Isus je istu moć apostolima dao kao i Petru.
2.
Da apostoli u Petru nikada namjestnika i
nepogrešivog učitelja priznavali nisu.
3.
Da Petar ni pomislio nije da bude Papom, niti je igda
kao Papa djelovao.
4.
Da su prva dva stoljeća držani sabori veliku čast rimskom biskupu nad crkvom davali, poradi znamenitosti grada Rima priznavali, da su mu samo čast, a ne vrhovnu upravu podijelili.
5.
Da sveti oci ono znamenito mjesto: Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju, nikada tako razumjeli nisu, kao da je crkva na Petru sagrađena, već na stijeni (ne super Petrum, već super Petram), to jest na vjeroispovijedi toga apostola.
U sasvim dobroj namjeri i kršćanskoj savijesti stvaram taj neoborivi zaključak iz povijesti i razuma, da Isukrst Petru nije podijelio vrhovništvo, da rimski biskupi nisu imali biti vladari crkve,nego su to postali prisvajajući si po malo sva prava biskupske časti, (glasovi: šuti besramni protestante, šuti, štui jednom!) – Ja nisam besramni protestant, zaista ne, i tisuću puta ne! Povijest nije katolička, ni engleska, ni kalvinska, ni luteranska, ni armenska, ni istočno grčka, a najmanje ultramontanska. Ona je snažnija nego sve vjeroispovijedi i zakoni ekumenskih crkvenih sabora.
Piši proti povijesti ako smiješ, ali nisi je u stanju uništiti, kao što ni jedne cigle iz Koloseuma istrgnuti ne smiješ a da se ovaj ne sruši. Ako sam što protivno iz povijesti rekao, posvjedočite to iz povijesti, a ja ću onda moje riječi oporeći: no strpite se, pa ćete vidjeti da nisam sve ono rekao, što sam htio reći i mogao, pa da znadem da se za mene na trgu vatrena lomača sprema.Ne bih šutio i zato ću nastaviti.
Gospodin Dupanloup napomenuo je sasvim pravo u svojim znamenitim primjerima o tom vatikanskom saboru: ako Piu IX. za nepogrešivog proglasimo, dosljedno moramo tvrditi, da su i njegovi svi predčasnici nepogrešivi bili. Ali proti tomu štovana braćo, podiže se snažno povijest, uvjeravajući nas, da su nekoji pape strašno zabludili bili. Proti ovom možete prosvjedovati ili zanijekati, kako vam je volja, no ja ću to dokazati.
Papa Viktor (192.) odobravao je isprva montanizam, zatim ga je proganjao.
Marcelin (296.-303.) bio je sluga krivobogštva: pohađao je kult Vesne, obožavajući tu boginju. To je samo časak slaboće, odgovorit ćete Vi, ali ja kažem, pravi namjesnik Isukrsta, umire prije nego postane otpadnikom.
Liberij (385.) odobravao je progonstvo Atanasijevo i priznao arijanizam, da iz progonstva bude pušten i opet u službu postavljen.
Grgur I (578.-590.) naziva bezbožnikom svakoga, koji bi se općim biskupom nazvati dao, a naprotiv Bonifacij III. (607.- 608-) naveo je cara Thoku, ocoubicu, da mu taj naslov podijeli.
Paskal II. (1088.-1099.) i Eugenije (1145.-1153.), obojica odobravaše, dočim ih je Julij II. (1509.) i Pio (1560.) zabranjivao.
Eugenij IV. (1433.-1439.) odobravao je bazelski koncil i pričešćivanje iz kaleža Češkoj crkvi, dočim je Pio II. (1458.) tu dozvolu opozvao.
Hadrijan (867.-872.) proglasio je građanske ženidbe valjanim, koje Pio VII. osuđuje.
Sixtus V. (1585.-1590.) izdao je jedan svezak biblije i preporučio ju nekom bulom, što je opet Pio VII. osudio.
Klement XIV. (1700.-1721.) ukinuo je red jezuita, koji je Pavao III. (1540.) dopustio, a Pio VII. opet ga podigao.
Ali čemu da tako daleko dokaze tražimo. Nije li ovdje prisutni sv. Papa u svojoj Bulli (papinski list), kojega ovaj sabor uređuje, za slučaj svoje smrti, dok sjednice ovog sabora traju, sve opozvao, što je s ovim saborom od prošlih vremena u protuslovlju, pa makar to bilo i od samih njegovih predšasnika naređeno. Zaista, da ovo ne bi tako važno bilo, kaj bi Pio IX. ovu naredbu sa propovjedaonice proglasio, nego što on istu tu svoju volju iz dubine svoga groba ostalim vladarima crkve nalaže. Nikada ne bi dokončao časna braćo, kada bi Vam sva protuslovlja Papa i njihova naučavanja tumačiti htio. Kad dakle nepogrešivost sadašnjeg Pape izreknete, to ujedno morate i dokazati (što je baš nemoguće), da si Pape nisu nigda protuslovile, ili morate opet izjaviti, da Vam je duh sveti objavio, da nepogrešivost Pape od godine 1870. počima.
Imate li toliko drzovitosti, jedno ili drugo učiniti?
Moguće je, da će narodi teološka pitanja mimoići, jer ih ne razumiju, a važnost njihovu ne dokučuju: ali prem su nemarni glede načina, nisu glede čina.
Ne varajmo sami sebe. Ako nauk o nepogrešivosti ne potvrdite, to će se protestanti, naši protivnici, tim većom drzovitošću na razvaline popeti, kojim smo mi sami uzrokom, jer već i povijest za se imadu, dočim mi protiv njima samo naše zanijekanje imademo. Što mi znademo odgovoriti ako nam sve rimske biskupe, počam od Petra pa sve do njegove svetosti Pia IX. navedu?
A da su svi takovi bili, kao što je Pio IX., mogli bi se slavodobitno ponositi, ali žali Bože nie tako. (Glasovi: šuti, šuti, dosta je!). Ne vičite gospodo proti meni.ako se Vi povijesti bojite, to se pobijeđenim priznajete, a osim toga, ako svu vodu rijeke Tibera preko povijesti pustite, niste u stanju ni jednog lista joj uništiti. Dopustite da govorim a ja ću čim kraće da prozborim o tom velevažnom pitanju.
Papa Virgilij (538.) kupio je papinsku čast od Belizara, namjesnika cara Justinijana. Istina je, da nije svoju riječ održao, niti obećanu svotu platio. Je li to zakoniti način da se troguba kruna (Tijara ) Rima pribavi? Drugi kalcedonski sabor osudio je ovaj postupak
ovako: Svaki biskup, koji tu čast novcem postigne, ima se skinuti.
Papa Eugenij III. (1145.) slijedio je Virgila. Sv. Bernard sjajna zvijezda svog vremena, ukorava tog Papu slijedećim riječima: Jeste li u stanju jednoga mi samo čovjeka velikoga grada Rima naznačiti, koji bi Vas za Papu priznao, da nije zato novaca dobio.
Štovana braćo, je li moguće, da je Papa, koji na kapijama hrama, novčane zavode podiže, od svetog duha nadahnut. Ima li takovi pravo poučavati, da je crkva nepogrešiva? Pripovjetka o Formosu, jamačno je svima poznata. Stjepan XI. dade njegovu lješinu, koja je u papinskom odjelu zakopana bila, iskopati, prste, kojima je blagoslov dijelio, sjeći, te sa izrekom da je vjerolomac i kopile bio, u Tiber baciti. Njega zatvori, otrova i zaguši narod. Da vidimo, kako je ovaj predmet opet u red doveden.
Roman, nasljednik Stjepanov, a za njim Ivan X. odobrišedjela Formasova.
Odgovorit ćete mi – to su pripovjijetke, a ne povijest. – No pođite u vatikansku knjižnicu, pa čitajte Platiha, povijesnika papinskog i spise Baronia (898.).
Ovo su događaji, koje bi radi časti svete stolice na stranu ostavili, da se ne radi, da nauka o tomu svoj stav odredi, a koja u našoj sredini veliki jaz počiniti može.
Zar da iz ljubavi prema štovanoj materi crkvi šutimo?
Ja idem dalje.
Učeni kardinal Baronij, govoreć o papinom dvoru ovako
veli:
Čamu je u ono doba naličila rimska crkva, kakove su izvikane, ali moćne žene vladale u Rimu? One su biskupske časti dijelile, mijenjale i oduzimale, i žalibože, one su bile u stanju svoje ljubavnike ove krive Pape na prijestolje Petra podići (Baronius A.D.912.).
To nisu prave Pape bili, reći ćete, nu neka bude tako: ali kada su na prijestolju u Rimu kroz pedeset godina protu Pape sjedili, gdje ćete nasljedstvo papinstva započeti? Kako je mogla crkva stopedeset godina bez glavara opstojati?
I čudnovato, veći dio tih protu Papa proizlazi iz plemena raznih Papa, i to će biti oni, koje je Baronij opisao: pa sam Genebrado, najveći slavitelj Papa usudio se je u svojem časopisu reći (901.):
Ovo stoljeće je baš nesretno, jer skoro je tomu 150 godina, od kako Pape, vrline svojih predšasnika, ne slijede i mogu se prije odmetnicima nego apostolima nazivati.
Mogu misliti, kako se je taj znameniti Baronij rumenio, kad je djela rimskih biskupa pripovijedao. O Ivanu XI. (931.) sinu Pape Sarazia sa Marcijom, napisao je ove riječi:
“Sveta crkva, to jest rimska, osramoćena je strašno ovim
izrodom”.
Ivan XII. (966.) u svojoj 18. godini, koji je bio po svojim ljubovcama Papom izabran, ni za dlaku nije bolji bio od svojih predšasnika.
Žao mi je, častna braćo, što toliko prljavptina moradoh na vidik iznijeti, zato ću da šutim o Aleksandru VI., ocu i ljubavniku Lukrecije: neću da navedem Ivana XXII. (1316.), koji je neumrlost duše nijekao i koji je ekumenskim saborom u Konstanci dostojanstva lišen.
12. Neki će možda prigovoriti, da taj sabor nije bio javan; ako je tome tako, onda dosljedno, da se ni izbor Martina V. (1417.) zakonitim smatrati ne može. Ali kamo će tada papinsko nasljedstvo?
Možete li ovomu opet prigovor naći?
Neću da govorim o razdoru koji je crkvu obezčastio. U ono doba bilo je prijestolje u Rimu, po dvojici, a često i po trojici takmaca zauzeto. Koji je od njih pravi Papa bio?
Opetovano Vam velim: ako nepogrešivost sadašnjega biskupa rimskog zaključite, morate nepogrešivost sviju biskupa prijašnjih, bez razlike potvrditi, a kako bi to u stanju bili učiniti, kad Vam povijest bjelodano veli, da su Pape u svom naučavanju često zabludili. Možete li dakle tvrditi, da su lakomi, rodoskrvni, ubojni i radi simonije okrivljeni, namjesnici Isukrstovi? ali, časna braćo, takovu rugobu tvrditi, značilo bi Isukrsta izdati: gore bi sagriješili protiv Isusa nego Juda: to bi značilo njemu blato u lice bacati. – (Glasovi: “Dolje sa govornice brzo, začepite tom krivovjercu usta.”)
Štovana braćo, Vi glasno vičete, nu bilo bi časnije, kad bi moja načela i dokaze na vagi svetosti mjerili. Vjerujte mi, povijest ne daje se više ponoviti: tu je i ostaje za uvijek, za ozbiljni prosvjed protiv nauke o nepogrešivosti pape. Možete jednoglasno proglasiti, no moga glasa nikada dobiti nećete.”
Svi pravovjerni, gospodo, uprli su oči u nas, očekujuć od nas lijeku proti nebrjenim zločam koje cerkvu obezčašćuju. Zar ćete ih u toj nadi prevariti? Prevelika očekuje nas odgovornost pred Bogom, ako ovu svečanu priliku propustimo, koju nam Bog za liječenje prave vjere dade.
Hajde braćo, da ju upotrebimo, oružajmo se svetom hrabrošću, učinimo tešku ali plemenitu nategu, obazrimo se na nauku apostola, bez kojih ćemu u bludnji, tmini i krivoj predaji ostati.
Upotrebimo naš razum jer držimo apoštole i proroke za jedine naše nepogrešive učitelje u pogledu svijuh pitanja. Što moram činiti da blažen budem? Kad budemo o tom odlučili, tada smo i temelj našoj vjeri položili.
Čvrsto i postojano ćemo stajati na vječitoj stijeni od Boga danom nam svetom pismu, puni pouzdanja pred svijetom, ter nećemo drugoga osim razpetoga Isukrsta priznati. Mi ćemo biti po svuda pobjeditelji, i rimska crkva imati će svoju 89. godini ( t.j. preustrojstvo) (Žestoka vika: “Dole!” Napolje, protestante, kalvine, izdajico crkva.) Nikako me, gospodo, vika vaša ne plaši, ako su moje riječi žestoke, ipak je moja glava mirna. Ja ne pripadam ni Lutheru, ni Kalvinu, ni Pavlu ni Apollonu, nego jedino Isukrstu. (Na novo vika: “Proketstvo, prokletstvo odpadniku.)
Prokletstvo! Gospodo prokletstvo! Dobro znate, da ne prosvjeduj proti meni, nego proti svetim apoštolom pod kojih zaštitu bi želio, da ovaj sabor crkvu stavi. O! da bi oni iz grobova ustali sigurnosti govorili na moja usta, a govor njihov ne bi se ni malo razlikovao od mojega!
Što bi jim protureći mogli, kad bi vam iz spisah dokazali, da je papinstvo od evanđelja Isukrstva udaljeno, tj od onoga, što su oni propovijedali i svojom krvlju potvrdili. Bili ste se usudili njim reći, da nauka naših papa,naših Bellarmina, naših Ignacija Loyole više cijenite negoli njihovu?
Ne, ne i tisuć puta ne. Nije možno da su uši začepili, da više naučuju, oči prikrili, da ne vide, a srca otupili, da više ne osjećaju. O! Kad bi ovaj gore nas kazniti i svoju ruku teško na nas podići htio, kao što je to sa Pharaonom učinio, onda ne treba da vojnikom Garibaldi dopusti, da nas iz ovoga vječitoga grada protjeraju; trebao bi samo Pia IX. za boga proglasiti, kao što mi sv. djevice Marije božicom proglasismo.
Ublažite se poštovana braćo, spasite crkvu od propasti, ispitajete Sveto pismo, koje će vam pokazati pravu vjeru, koju nam valja vjerovati, štovati i priznati.
Rekoh, a Bog mi bio u pomoći !”
Ove zadnje riječi primljene su takovim negodovanjem kano u kazališnom stajalištu. Otci ustali su svi, a mnogi se udaljili iz dvorane. Mnogi Talianci, Amerikanci, Nijemci i Mađari a i gdjekoji Francuz i Inglezi obkoliše hrabroga toga govornika, pružiše mu ruku, za svjedočbu njihovoga jednomišljenja.
Govor taj doveo bi hrabroga ovoga biskupa u 16. stoljeću na lomaču dočim je u sadašnjem vijeku odobren je od cijeloga svijeta, samo je prezren od jednoga Pia IX. i njegovih jednomišljenika, koji žele narode u gluposti održati, da i nadalje zlouporebe činiti uzmognu. Sirote zavareni, oni će u jamu pasti, koju su drugim kopali!
(Psalm. 7,16)
Istina je velika moc, ljubav prema njoj velika cast,a cestit covjek sami Bog.
Sam Isus nekad progovori kroz ljude, kao što je to uradio kroz Štrosmajera…Ah Sotono, na kraju ćeš izgubiti, tako je zapiosano, znao je to Štrosmajer, a zna i naš Slavko..SLIJEDIMO IH, TO JE JEDINI PUT BOŽJI!
Teško štivo. Kompleksno i otvoreno. Nije za svakog.
Браво Славко,
Јест тешко и бојим се већини лијених Црногораца’недоступно.
Наиме за ово Драга Господо морате имат широку Христијанску наобразбу, није довољно бит бољшевиком или УДБА цинкарошем да бисте разумјели ово.
Пресвијети бискуп Штросмајер, велики поборник уједињења јужних Славена у једну државу је био лично веома ХРАБАР човјек који је својим примјером
показао што значи сукоб са догмом, са непиркосновеним ауторитетом.
У Цг нема таквих људи но има двоножних гмизаваца који дневно гмижу.
Тако еј БАГРО, кад нећете да мјењате онда гмижите и ћекајте да вас време гази !
Hvala Slavko!!!
Kotrlja se život.
ovako zbori samo pravi hrišćanin koji dobro poznaje bibliju !
sada barjak nosi dr fajt.
biće teško
У свом писму од 9. 5. 1878. године ђаковачки бискуп Штросмајер писао је Фрањи Рачком : ” Вјерујте ми, брате, ми нисмо за ништа. Ја се од дана до дана све више увјеравам, да само србски живаљ има оне жилавости и постојаности која к циљу води. Један Полит (Десанчић) више вриједи него наших 33 у сабору маџарскому ”
Ferdo Šišić, Korespodencija Rački – Strossmayer. Knj. I-IV. Zagreb 1928-1931 . Izdanje Jug. Akademije