23.07.2011.g.

Kada se kaže Boka, oblije me milina, nadahne me Ljubav, zapljusnu me valovi Sreće! Ah, Boka, čarobna kolijevka Ljepote i materica moje pokojne majke Zoraide. Taj predivni zaliv, ta najljepša čipka Gospodnja poklonjena Crnoj Gori, darovana uz osjećaj beskrajne Ljubavi, taj dragulj smješten među divnim dojkama voljene žene, ta Pjesma veličanstvena, ispjevana zajedničkim glasovima planina i modrog mora, taj dah Gospodnji, urešen kapom Lovćena i zagrljajem Orjena, ta niska bisera ukrašena srcima Sv. Nikole i Gospe od Škrpjela…ah, to je Najljepše što oči moje viđeše, u što se duša moja zaljubi i što srce moje Voli…A Kotor, a Perast, a Risan, a Tivat, i , ah, moj Hercegnovi iznad kojeg leti najljepši Galeb što ga ikad viđeh, ah, leti anđeo, Galeb Ljubavi!

Moja majka, pokojna Zoraida, bila je Bokeljka. Svu raskošnu prirodnu i duhovnu ljepotu svoje Boke donijela je sobom na Cetinje, ali donijela je i još nešto: veličanstveno umijeće kuvanja, a ja ću toga postati svjestan tek kasnije. U mojoj ujčevini od Nakićenovića, u predivnom Kutskom Polju, u selu Kuti, prvi put sam se, kao đetić, sreo sa mirisima i ukusima tamošnjeg voća i povrća, ah, ali i ušao u konobe koje su odisale divnim mirisima sušenog mesa i vina koje se čuvalo u drvenim, krasnim bačvama. Tu sam otkrio, pored dobrote i plemenitosti tamošnjeg svijeta, i još jedan svoj svijet koji će me prati čitavog života, nadahnjujući me, napajajući me Ljepotom i Radošću života. I desilo me se nešto predivno! Moj otac me je naučio pravu, časti, slobodi, hrabrosti, poštenju, i da, bio je prožet majčinom ljubavlju i na istu nit joj je uzvraćao, ali me je majka moja, Zoraida, naučila Ljubavi, tako što mi je prenijela, na isti način kako majka mlijeko svoje prenosi, uliva u usta bebe žedne, mlijeko svoje sveto. I otvorila mi vrata kuvanju…

Nošen majčinom ljubavlju, ali i kužinom, i ja sam počeo da kuvam, i u mojoj kući ja, već punih sedamanest godina, kuvam svakog dana, i kuvam čitavi svijet, i mogu vam reći radostan, dobro mi ide. Ono što znam, bez dobrog kuvara kao knjige, nema dobrog kuvanja, ili ga može biti, ali je to rijetka pojava. Zato ja, u mojoj ličnoj biblioteci koja broji blizu pet hiljada knjiga, imam i trista vrhunskih kuvara koji me, pored ostalog, čine nadahnutim i srećnim. A kad kuvam, u mene sleti, poput krasne tice kad sleti nježno u svoje gnijezdo, jedan prelijepi mir, ravan onome koji osjećate kad Boku gledate u njen prvi suton, a sa ponosnog Lovćena, ah, to je neopisivo, to je za pjesmu Ljubavi posvećenoj.

Kad sletim na podgorički aerodrom, kad osjetim u nozdrvama eterične mirise divne Mediterana, kažem sebi: Slavko, evo ti Domovine! A prvo što uradim je da obiđem dvije knjižare glavne u Podgorici, dvije, koje stvarno jesu knjižare i čiji su zaposlenici neobično ljubazni i stoje vam na usluzi. Kada sam knjižaru na trgu podgoričkom nedavno obišao, ostao sam iznenadjen kad se u mojim rukama našla „Bokeška kuhinja“ Kotoranke Vlaste Mandić. Nijesam mogao vjerovati da se, konačno, nešto izvanredno u gastronomiji, počelo dešavati i u Crnoj Gori. Knjiga je velikog formata, perfektno grafički uređena, štampana na odličnom papiru, fotografije su sjajne, a tek recepti, o njima se nema što reći nego – poezija, i to vrhunska! Perfektan predgovor napisao je Nikola Malović, a izvanredno je i uvodno pismo Vlaste Mandić! A kad škrinju otvorite, u njoj vas, u odjeljcima Gušti od mora, Gušti od mesa i Delicije od slatkoga čekaju brilijantni bokeški recepti, predivni, kao nekad lađe bokeške nadutih bijelih jedara, a izmedju ovih odjeljaka naći ćete i izvadke iz pojedinih drama koje tretiraju život u Boki, ali u nekim starim vremenima. Divno!

Svakom ko voli kuvati, toplo i od srca preporučujem ovaj biser-kuvar Vlaste Mandić. Lijep je i nezaboravan kao i njena ženska klapa „Bisernice Boke“.

Advertisement