Feeds:
Posts
Comments

2.02.2011.g.

Mak Dizdar, sa punim imenom Mehmedalija rođen je 17. oktobra 1917-te  u prelijepom gradu Stocu kroz koji protiče divna Bregana. Stolac je sve do ovog  zločinačkog Miloševićevog rata, pokolja i razaranja, bio jedno od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini i mjesto koje nije u svojoj čarobnoj, drevnoj knjizi slagalo samo stranice vjekova, nego se u njegovoj blizini nalazi najočuvanija, čudesna i neprevaziđena nekropola  posijana divnim stećcima.

Mislim, da nije bilo ničega drugog, a jeste, sami obilazak ove nekropole bio bi dovoljan da razigra raskošnu pjesnikovu dušu, jer je Mak Dizdar bio i ostaće jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika, i  ako je iko na tom prostoru pjevao, a jeste, među tim uskim, prosvijetljenim  krugom pjevača  čuo se glas duše Maka Dizdara.

Dizdar će kao đetić  otići na školovanje u  sveto Sarajevo u kojem će ostati  da  živi sve do onog trenutka kada ga je smrt poljubila otrovnim   usnama   dana 14-og  jula 1971-ve . Prije nego što je postao punoljetan posvetio  se  Dizdar novinarstvu, ali će već sa svojih 19-est godina izdati prvu svoju  zbirku   “Vidovopoljska noć” koja će, vjerovali ili ne, u samoj štampariji biti desetkovana od strane  državne cenzure!

Čim je počeo II svjetski rat  njemačko-ustaška okupatorska vlast zabranila mu je mogućnost javnog djelovanja, pa će se on, Dizdar, priključiti   oslobodilačkom pokretu. Neđe  pred sami kraj rata  sva  policijska potraga i poćera  za Makom i njegovim starijim bratom,  koji je takođe bio  pripadnik  pokreta otpora, završava se sa  zločinačkim  premlaćivanjem  srednjeg Makovog brata, ali  i odvođenjem u logor Jasenovac  njegove  majke i najmlađe sestre, đe su i ubijene, što je Maku nanijelo strašan bol od kojeg se nikad nije oporavio, a i kako bi?

Poslije  rata, u  komunističkoj diktatorskoj Jugoslaviji, željno  se   vratio novinarstvu.  Odmah, po nalogu  vlasti, osniva “Seljačku knjigu”, izdavačku kuću za prosvjećivanje naroda. Ta mala izdavačka  kuća, pod Makovim vođenjem , brzo prerasta u “Narodnu prosvjetu” koja će još brže izrasti u jednog od najvećih izdavača na Balkanu!

Već  1954-te  godine Dizdar,  u vlastitom izdanju,  štampa svoju   poemu “Plivačica”  za koju se zna  da je, uz još neke radove drugih autora,  bivšu Jugoslaviju  uvela u pjesništvo  Evrope i Svijeta.

Kao što to vrlo rijetko biva , ali desilo se,  i “Narodna prosvjeta”  se izmakla vlastima  i njihovoj cenzuri što je za vlast bilo neoprostivo pa je  ista vlast ukida!  Od tog trenutka pa  sve do svoje smrti  Mak Dizdar  nikada više neće moći da dobije stalno zapošljenje  nego u Srajevu, zajedno sa porodicom, živi na granici siromaštva, ali će objaviti  čitavi red  novih poetskih zbirki i naučnih radova  koji tretiraju  period početka  bosanske pismenosti i književnosti.

Dizdar će svoju čuvenu zbirku  “Kameni spavač”, objaviti  1966-te godine. Ona je najviši domet Makovog pjesništva, ona je jedan od temelja Bosne, sama čarobna koncentracija ljubavi prema Bosni, ali i  ljubavi prema Ljubavi, fenomenalna je!   Upravo  zbog  toga, nožem se krenulo na nju, naravno iz Sarajeva, a sve pod komandom  velikosrba iz Beograda, bio je to pravi užas svakojakih najmračnijih i lažnih kritika čemu su svoj sramotno mračni doprinos dali Rajko Nogo i Marko Vešović, užas,  nešto slično kao kad bi ste vi sad počeli da pljuvate  na čuveni i među najvećima, dragulj Kohinor, nazivajući ga plastikom

Uočilo se da je „Kameni spavač“  vrhunska poezija koja nosi   duboke  i dalekosežne  ne samo političke korjene, poruke “Kamenog  spavača”  protumačene su  kao moćan podstrek i temelj u  pronalaženju  bosanskohercegovačkog istorijskog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske istorije, državnosti, i svetog  prava kako na prošlost   tako  i  na budućnost.  Odmah za „Kamenim spavačem“ izašlo je čuveno Dizdarovo djelo  “Stari bosanski  tekstovi”,  koje je, u stvari,  prava antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti , što je samo dolilo ulje na vatru-lomaču pripremljenu za Dizdara.

Naravno,  a  tako balkanski, Dizdar je ostao sam, svi  su se oko njega razbježali glavom bez obzira!  Specijalni vekosrpski rat protiv Dizdara nastavljao se iz Beograda i Sarajeva svom silinom, a može se mirno reći da će  ga taj rat koštati  i samog života!

U godini svoje smrti, dakle 1971-ve, Mak Dizdar će objaviti zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom   pjesmom koja  je  Dizdara   proslavila,  a evropska je kritika nazvala “evropskom pjesmom”.

Čim je LSCG 24-og marta 2005-te zamrznuo svoj politički rad šaljući time poruku i opoziciji,  i  građanima Crne Gore, i  demokratskom svijetu da je u Crnoj Gori na djelu mafijaška Djukanovićeva diktatura koja je ubila svaki element  i osnov neophodan za demokratko političko djelovanje, donio sam odluku da se osnuje nevladina organizacija koja bi sa  tih liberalnih pozicija nastavila makar verbalnu tuču sa mafijom. NVO sam nazvao SLOBODA, njen grb je bila stisnuta crvena  pesnica, a u statutu NVO za  njene himne stavio sam Dizdarovu „Modru rijeku“ i francusku himnu „Marseljezu“.  Na velikom skupu koji je održan na cetinjskoj ljetnjoj pozornici pred skoro tri hiljade ljudi za predsjednika NVO izabran je bivši gradonačelnik Cetinja, a danas tako sramotni, podli, nikogovićki i ništavni  gad Saša Aleksić koji, poslije toga dana, NIŠTA nije uradio sa NVO „SLOBODA“ , čak ni jedno jedino saopštenje objavio, zapravo, ubio je  „Slobodu“, a svoje pravo, kužno lice, pokazao  je  nedavno,  rošavo, kužno lice koje je tako krio kao otrovni škorpion svoj rep  sa otrovnim bodljama!

Na ovom blogu nalazi se dodatak koji počinje za zlatnim krstašem i zlatnim obrubom, krstaš postavljen na boji Crne Gore, na boji plavetnoj. Pored sve ljepote ovog dodatka,  za njegov znak, odnosno himnu, izabrao sam, ponovo, nezaobilaznu, veliku, veličanstvenu, nježnu, punu Ljubavi, ali i tako suštinski borilačku  „Modru rijeku“!

Crnogorci,

„Ima jedna modra rijeka

VALJA NAMA PREKO RIJEKE“

Mak Dizdar

22.01.2011.g.

Vratih se juče iz Crne Gore, moj boravak u domovini   bio je više nego intezivan, ali sve ovo vam govorim da bih vam se, poštovani čitaoci, izvinio. Naime, u posljednjih deset dana nijesam bio u posjedu interneta, jer je na Cetinju, prilikom izvođenja nekih zemljanih radova, neki kabal, od značaja za internet vezu, bio kopanjem prekinut. Samo zbog toga moji tekstovi na mom blogu su kasnili, ali, evo trudim se da sve to nadoknadim, nadam se uz vaše puno razumijevanje.

Na Cetinju sam, u sopstvenoj biblioteci od nekoliko hiljada knjiga, napipao knjigu čuvenog Marka Vujačića koji je, pored ostalih, napisao i knjigu Vojvoda Mirko Petrović objavljenu u beogradskoj Prosveti 1969 godine.

Veliki vojvoda Mirko Petrović ne samo da je bio otac kralja Nikole, nego i rođeni brat knjaza Danila Petrovića, ali, takođe, i dugo vremena bio je vrhovni zapovjednik crnogorske vojske, neviđeni junak i više nego vješt političar. Njegovo ime i djelo predstavljaju jedan od temeljnih ugaonih kamena nekadašnje crnogorske slobode i crnogorske državne nezavisnosti, jednostavno rečeno, bio je vojvoda ličnost sa kojom bi se ponosio svaki evropski narod bez obzira na njegovu brojnost, ali ga je, kao i mnogo čega drugog,  Crna Gora zaboravila, ne samo njega nego i svoju svetu, sjanu i neviđenu hiljadugodišnju istoriju.

Govoreći o Velikom vojvodi Mirku Vujačić je, naravno, morao opisati i veličanstvenu pobjedu Crnogoraca nad Turcima  ostvarenu na čuvenom Grahovu 29-og aprila i 1-og maja 1858-me godine.

Svi izvori govore i svjedoče da je to bila strahotna bitka vođena između dvije brojčano nesrazmjerne vojske, naravno,  turska vojska je bila u ogromnoj brojčanoj prednosti, a k tome sačinjavao ju je profesionalni turski vojnik poznat pod nazivom asker. U jednom od ključnih trenutaka bitke, a pod silovitim turskim pritiskom, Crnogorci su počeli da bježe glavom bez obzira! E, tačno u tom trenutku ključnu ulogu odigrao je moj prađed, otac moje babe Dobrane, vojvoda Miloš Androv Krivokapić koji je, naravno, vidjeći što se dešava,  hrabro istrčao na jednu uzvišicu, grudima se okrenuo ka turskim plotunima i, prema Vujačiću, uzviknuo koliko ga grlo nosi: „Bježite junaci – bježite! Naći će se neko od Crnogoraca da kaže gospodaru đe mu danas ostaviste serdara da se sam kolje s Turcima!“ Crnogorce nije bilo teško prekoriti, nastavlja Vujačić, ovaj junački serdarov glas vrati im hrabrost i samopouzdanje. Cuce se ponovo okupiše oko svojega serdara, a on, prkoseći turskom zrnevlju, viknu: „Naprijed, junaci! Ha, ko je Crnogorac, na Turke!“ (Str.48)

Preko puta vojske serdara Miloša nalazila se vojska Kadri-paše, glavnog pomoćnika glavnokomandujućeg grahovske turske vojske Husein-paše. Ovaj kontra-udar Crnogoraca nakon pokliča Miloševog, udar obavljen sa neviđenom riješenošću i isto takvom hrabrošću moćne je Turke pretvorio ne u vojsku koja napada nego u vojsku koja bježi, a njihov početni uspjeh pretvorio u totalni vojni poraz u kojem je posiječen i sam Kadri-paša!

Nakon boja okupljali su se pobjednički Crnogorci, a  ratnici su posiječenu glavu Kadri-paše predali u ruke serdara Miloša Androva Krivokapića. Serdar je uze u ruke i pred svima reče: „Kadri-pašo, ljubim te, evo, među Crnogorce, u tvoje mrtvo čelo u znak priznanja za tvoje junaštvo. No, sad drži što si uhvatio, kad ti đavo nije dao  da mirno ispijaš šerbet u svojoj Meki no doleće na malenu Crnu Goru da prštiš njene domove.. Ali, kam da ti je u glavu što mogade, obrši što i tvoji prethodnici i, ako Bog da, neka ovo bude nauk svima da Crna Gora bez mača neće dati svoju slobodu!“

Na Grahovu je ostalo osam turskih topova, preko šest hiljada mrtvih Turaka, dvije i po hiljade konja, na hiljade handžara, i kubura i džeferdara, ali, ostalo je i dvije hiljade mrtvih i ranjenih Crnogoraca.

Politički rezultat bitke bio je strahotan! 29-og aprila 1859-te izvršeno je teritorijalno razgraničenje između Crne Gore i carevine Turske.

Knjaz Danilo je, odmah poslije bitke,  svog brata i glavnokomandujućeg crnogorske vojske Mirka Petrovića proglasio Velikim vojvodom od Grahovca i ustanovio da Crnogorska pravoslavna crkva svake godine na Spasov dan (1-vi maj) održava blagodarenje u Cetinjskom manastiru poginulim Crnogorcima na Grahovcu! Ustanovio je i  grahovačku medalju koja je ponosno podijeljena učesnicima bitke!

Kad je Miloš Androv došao na Cetinje poslije bitke, pozvao ga je knjaz Danilo pred Crnogorcima da mu pristupi i predao mu handžar vojvode srpskoga Uzun-Mirka kojeg je, za 120 zlatnih talira na licu mjesta  kupio od vojvode Iva Radonjića, govoreći Milošu pred svima:

„Miloše Androv, juče si bio serdar, a danas si vojvoda! To je nagrada Crne Gore za tvoj junački podvig na Grahovcu. A sad priđi da ti gospodar preda svoj dar: srebrne ledenice (kubure, napomena S.P.) moj prsten i nož srpskog junaka Uzun-Mirka. Siromašan sam i više nemam, a da imam ne bih žalio, jer nema blaga kojim se može nagraditi podvig junaštva i časti…“

A đe je danas SLOBODA, PRAVO I ČAST CRNE GORE, DRAGI MOJI PRIJATELJI I PRIJATELJICE, PITAM VAS JA, SLAVKO PEROVIĆ?

19.12.2010.g.

Godine 1851 – ve, na dan 31-og oktoda, Petar II Petrović Njegoš predstaviće se Gospodu, a to znači „umrijeti“. Naravno, znaci navoda i izvoda oko ove teške riječi govore samo o jednom, a to je da ima ljudi koji nikad ne umiru, nikad, a Njegoš sigurno pripada tom svetom, neumrlom plemenu. Da je rođen, i radio , i stvarao u bilo kojem drugom evropskom narodu Njegoš bi odavno bio opštenarodni najsvetiji svetac pred kojim se njegov narod, vječno mu zahvalan, klanja, i Gospodu moli, zazivajući njegovo ime.

Kod Crnogorca Njegoš je odavno zaboravljen, zbrisan iz sjećanja kao mnogo što-šta drugo. Crnogorci, bez obzira što su jedan stari, malobrojni, i čudesni narod sa hiljdugodišnjom državnom tradicijom i još mnogim drugim tradicijama vrijednim dubokog poštovanja i pažnje, oni su jedan zbrisani narod, jedna tikva bez korijena, a čuda li, oni su srećni i zadovoljni što su takvi, a to znači nikakvi, eto, dvadeset punih godina umjesto demokratske vlasti imaju DPSDP Đavola i Đavole koji im sisaju krv i piju sve njihove životne sokove.

Kad je odlučio da se sahrani na Lovćenu u crkvici rotundalnog, to znači okruglog, a to znači ranohrišćanskog tlocrta koju je sagradio 1845-te, stvorila se lažna priča da je Njegoš, izborom Lovćena, odlučio da se približi Bogu, on koji pripada rijetkoj sorti svjetskih čeljadi koji su Gospoda ravno gledali u oči i Gospod u oči gledao njih! Kakva smijurija, kakva niskost, kakva podlost tako svojstvena Crnogorkama i Crnogorcima Lično sam uvjeren da je Njegoš Lovćen izabrao ne samo kao prelijepu planinu, sa prelijepim, nenadmašnim pogledom ne samo na Boku Kotorsku i njena ostrva dva, nego i pogledom krasnim na druge predijele božanske Crne Gore, Svetim Cetinjem u podnožju, Njegoš je izabrao Lovćen kao jedino mjesto na kojem ga Crna Gora svakog dana mođe viđeti, sjećati ga se i ići Njegoševim Putem! On je to uradio svjestan da pored junaštva i rijetkog čojstva, Crnogorci u sebi nose i puno sotonskog koje često određuje njihovo sramotno hodanje krivim, đavolskim putem. Kojim putem crna Gora baulja posljednjih dvadeset godina? Đavolskim ili Đukanovićevim svejedno, jer Đukanović nije ništa drugo nego crni Sotonin pion, stvoren samo za zločin i za pljačku. Njegoš im je svojim izborom Lovćena još onda poručio: braćo moja Crnogorci, pošto ste nepismeni pa me ne čitate, budete li me zaboravili idete dođavola, a ovako me ne možete zaboraviti, jer me vidite, ja sam vam sveta, vječna Vaša vatra, vječni svjetionik koji vas vodi putevima pravim! Slijedite me!

Da li su to Crnogoroci uradili? Nijesu! Zato se i nalaze na putu propadanja bez kraja i bez završetka! Lovćen je od trenutka sahrane Njegoševe postao Sveta Planina, Olimp Sveti Crnogorski! Ko ga ovako u Crnoj Gori svetački vidi i doživljava? Niko, ili skoro Niko, današnji Lovćen je simbol crnogorskog ništavluka, a makli su ga Crnogorci i iz svog državnog grba, makli i Lovćen i Njegoša! Odavno već na Lovćen niko ne dolazi, a ne tako davno posjećivale su ga hiljade, hiljade i hiljade ljudi, a danas ga, kao privatno vlasništvo u podnožju rado posjeti mafijaš Mugoša!

Oj Njegoše, lele mene za tobom, među kim se rodi i kome svetački i čojski služi!

Još su ga dvije ljudske ništarobe: Jevrem Brković i Novak Kilibarda, proglasili GENOCIDNIM pjesnikom, perući time krvavi zločin sa krvavih, zlikovačkih ruku Radovana Karadžića i Ratka Mladića, jer, eto, da nije bilo Njegoša ne bi bilo zločina Miloševićeve politike i njegove vojske, i njegovih paravojnih formacija, i njegovih pljačkaša, i kriminalaca! Užas! Na tu nezapamćenu podlost, ogavnu u čitavoj stratigrafiji nejnoj NIKO u Crnoj Gori nije reagovao, NIKO, ni takozvani Dukljani, ni CANU, ni crnogorski pisci, ni umjetnici, ni slikari, ni glumci, ni režiseri, ni univerzitet, ne reagovaše, jer su niko i ništa, ništavci, niko, niko, niko ne reagova, osim mene, Slavka Perovića! Obojica hulja su na moje javljanje odgovorili mukom, jer su znali da, ako pokušaju da se lažima brane pred Istinom mojom, da će od mene biti Istinom ponovo rastureni!

Njegoš je umro od tuberkuloze, mlad, u svojoj Trideset i osmoj godini. Između ostalih, liječio ga je i kotorski ljekar Marinković. Ovdje vam u cjelosti donosim Njegoševo pismo Marinkoviću, pismo koje uznosi svojom ljepotom, istinom, duhovnošću, filozofijom, pogledom na svijet, na smrt i život, na dušu ljudsku, na Gospoda…ali i razara od tuge za neumrlim Njegošem, slava mu i milost, suze, cvijeće i najdublji iskreni poklon nad njegovim grobom:

„ Poštovani gospodine doktor Marinković,

Ja nijesam jošt izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pronicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela i ja sam smrt ovako razumjeo: ili tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričišćenje besmrtnome liku i vječito blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona ili Muhameda II, no ga predstavljam po njegovom veličenstvu, za duha preveličenstvenoga, premilostivoga svojima tvarima. Ja sam dušu čovječesku predstavljao za neki tajinstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našeg vječnog života i blaženstva na nebesima. A naše jadno tijelo što je? Ugoštenije i popiranije našeg zemaljskoga gada, glibima od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju. I velikog čuda, koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Tijelo je mnogo ništavije no ckleni sud – dajbudi izlomljena stakla kupe kalovi Čifuti (Jevreji, S.P.) i pometnuti trgovci te ji prodaju, a naše tijelo bez duše nizošto ne služi. Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vaše duše, koju ste mi otkrili. Hiljadu sam sovjetnika imao od kako sam se razbolio, no sam se najviše vašega sovjeta držao i danas se najviše držim, jerbo sam vidio da iz dubine pohanstva i blagorodne duše istječe. Neki su mi sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti, a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa smrtnog odra da oči ne baci na krasno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni marame oko vrata ne nosim.Neki su me sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do uših obučem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuške, a neki opet da ležim na pleća, neki na lijevu, a neki na desnu i proč i proč i proč.

Zbogom gospodin Marinkoviću. Budi mi zdrav i veseo i ne zaboravi tvojim dragim vospominanijem tvojega iskrenoga prijatelja i slugu vladiku crnogorskoga P.P. Njegoš“

Pismo je napisano 22-og avgusta 1850-te i potpisano sa „vladika crnogorski“, a ne „vladika srpski“.

Zašto? Zato što bijaše jedno i jedino: CRNOGORAC!

SLAVA MU I MILOST!

21.11.2010.g.

Nikola Tomazeo je vrlo interesantna ličnost. Rođen je u Šibeniku 1802-ge godine, a umrijeće 1874-te godine. Kad je odratstao, smatrajući da mu je Šibenik veoma mali i uzak, otputovao je u Padovu i upisao visoku školu koju je i završio. Bavio se pisanjem i iza sebe ostavio značajno djelo. U ranoj mladosti opčinio se srpskim narodom, njegovim jezikom, njegovom epskom poezijom i njegovim otporom turskoj okupaciji, ali će, vremenom, želeći svako dobro srpskom narodu i smatrajući ga ugaonim kamenom temeljcem za ujedinjenje Južnih Slovena, ipak otploviti u vode poštovaoca Venecije i onih koji su bili željni njenog oslobađanja od Austrije i vraćanja staroj slavi nekadašnje Mletačke države i njenog ogromnog, neospornog uticaja koji je imala i držala u posjedu prevashodan dio istočne jadranske obale, dio onog njenog dijela koji danas pripada Hrvatskoj. Tomazeo je uočio političko rivalstvo koje postoji između carske Rusije i isto takve Austrije Habsburgovaca kada se to tiče preplitanja, ali i suprotstavljanja njihovih očiglednih političkih želja i teritorijalnih ambicija o prodoru na Istok. Rusija je sanjala Istambul, a Austrija i mnogo šire što je sve stvaralo napetosti i suprotstavljanja, Balkan je to krvavo pšlaćao, jednostavno rečeno Balkan je bio pod okupacijom Turskom, a poslije propasti Mletačke države, dakle Vencije, pod okupatorstvom Beča, odnosno Austrije. U revolucionarnoj 1848-moj, pored Beča i Budimpešte, pobuniće se Venecija i zbaciti austrijski jaram i steći slobodu, kratkorajnu, tako je, ali ipak slobodu. Venecija će se proglasiti republikom, postaće Mltačka Demokrtaka Republika što je za ono vrijeme bilo ne samo revolucionarno nego mnogo ispred svog vremena, a u njenoj prvoj vladi mjesto mistra prosvete dobiće Nikola Tomazeo!

Čitavi ovaj uvod bio je potreban da bi se kazalo kako je Tomazeo bio u pisanom kontaktu sa Njegošem, da ga je u početku obožavao, kako njega lično tako i njegovu poeziju, a onda će to preći u otvorenu mržnju prema Njegošu. Kako se to desilo? Nakon pojave Venecijanske republike Tomazeo je počeo da radi na politici njenog ponovnog zaposjedanja jadranskog primorja i to sve počev od Istre i Rijeke, uračunavajući i Boku, dakle od krajnjeg sjevera Jadrana pa sve do ondašnjih crnogorskih granica. U tom smislu počeo je raditi na organizovanju, bolje rečeno stvaranju klime za pobunu primoraca koje je upućivao da se dignu protiv Austrije, naravno računajući da će se primorje, nakon uspjeha pobune, da će se to slovensko primorje prikloniti, odnosno priključiti Veneciji, to je bio cilj i to je bio Tomazeov san. Međutim, uvidio je Tomazeo da Njegoš čita takvu politiku i da joj se suprotstavlja, jer se kosila sa njegovim političkim idealom koji je bio oslobođenje od ropstva svih Južnih Slovena i njihovo ujedinjenje u novu, zajedničku državu koja bi se zvala Jugoslavija. Zbog tih razloga Njegoš je podržao hrvazskog bana Josipa Jelačića i toplo je pozdravio ogromni čin ovog hrvatskog velikana koji je ugušio pobunu Mađara i tako spasio potpkopane Habsburgovce i njihovo carstvo računajući da će ausrijski car znati taj čin da vrati Hrvatima tako što će omogućiti ujedinjenje trojedne kraljevine Hrvatske Dalmacije i Slavonije u jednu Hrvatsku koja bi ostala u Austriji, a odmah nakon 1848-me u Austrougarskoj monarhiji. Naravno, Beč je na riječima zahvalio Jelačiću, ali je Hrvatska ostala i dalje podijeljena između Beča i Budimpešte.

Tomazeova aktivnost snažno se osjećala i u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Žibeniku, ali i u Boki Kotorskoj, čemu se Njegoš odlučno i otvoreno suprotstavljao, jer je, kako je već rečeno, Tomazeov plan iz temelja rušio njegov san o stvaranju Jugoslavije. Njegoš je politički uočavao da mora da igra između Rusije i Austrije, da mora, reklo bi se, plivati na toj nemirnoj rijeci još nemirnijoj zbog malenkosti Crne Gore i njenog viteškog naroda. Takva vladičina politika pretvorila je Tomazea u mrzitelja Njegoša, napisaće nekoliko strašnih stvari, naravno lažnih, proizašlih iz ustiju, pretpostavlja se, Nikole Radonjića Vasojevića koji je otvoreno pretendovao da sruši Njegoša i sjedne na crnogorski prijesto. Na sreću, nije uspjelo. Bez obzira na sve, ja ću ovdje citirati neke Tomazeove zapise, zaboravimo u tom kontekstu na Njegoša, ali razmislimo da li je Tomazeo pogodio neke slojeve crnogorskog karaktera koji se u našem vremenu vide do sve njihove pune ružnoće. Dok je sanjao svoj san da Srbi budu Pijemont južnoslovenskog ujedinjenja, napisao je i ovo, upućujući riječi Srbima:
„Lakovjerni ne budite; al nikad nemojte izdati čovjeka koji vama vjeruje.“ Kako je Srbija izdala svoju saveznicu Crnu Goru u Prvom svjetskom ratu, ne treba posebno navoditi osim da je ta srpska izdaja i uništenje Crne Gore, njene dinastije, crkve, oružja, zastava, kulture, sigurno bez premca po sramotnosti u novijoj evropskoj istoriji. Dalje, Tomazeo kaže: „Iako malena, mlada i hrabra Srbija ne smije dopustiti da je prevari preživjeli ruski gorostas. Ona valja da traži saveznike u slobodnim narodima i da priprema ujedinjenje sa ostalim južnoslovenskim narodima, ali se při tome ne smije pretvoriti u njihovog tlačitelja“. Ovo se Tomazeovo predviđanje ostvarilo, a da li treba govoriti da je Srbija bila tlačitelj? Ne, to je očigledno, zna se ko je rat i zbog čega poveo. Htio se nastavak tlačenja, to je puna slika događanja i rata koji je poveo Slobodan Milošević.
Trećeg marta 1848-me Tomazeo piše Njegošu, između ostalog: „Šire se glasovi koji uveliko vrijeđaju Vaše i slovensko ime: kaže se da vi, kao saveznik Rusije, hoćete da se spustite iz Crne Gore i da zaposjednete Kotor. Ja to ne vjerujem; ali bi pljačke i požare koje su Vaši počinili u pograničnom kraju, a koji nijesu bili odmah i spremno kažnjeni, bili teška ljaga Vašem obrazu.Monsinjore. Vi, hrišćanski episkop, knez već slobodnog naroda, pjesnik i Sloven, dužni ste da budete u očima svijeta primjer najdjelotvornije humanosti i najplmenitije lojalnosti. Nemojte misliti da crnogorske vrleti kriju od svijta vaša zlodjela. Ona neće ostati nekažnjena. Božja pravda bdije nad Dalmatincima. Evropa pazi na Vas! Moj slab glas, ali strahovit, jer je pravedan, dignuće se da osveti potlačene, i da zasluženim prekorom obilježi imena krivaca pred licem cijeloga svijeta.“
Možemo samo zamisliti, na zdravlje pokojnom vladici, što bi Tomazeo danas napisao jednom Đukanoviću! Eh, kakva je ropska sudbina crnogorska, zaslužena potpuno, naravno!

Tomazeo će napisati i sljedeće, u drugom tekstu:“Izgleda da se među onom sirotinjom (Crnogorcima, S.P.) nije ništa izmijenilo, ali sve je izmijenjeno: do nedavna bjehu siromašni i slobodni, a sad su siromašni i plaćeni od vladara. Vladar plaća one koji sjede u vijeću i drže u ruci sudbinu svih plemena! Kako se oduprijeti onom ko ih je lišio oružja i osjećanja dostojanstva, koje je nepobjedivo oružje? Kako sprati mrlju od novca, koju je malo lakše zbrisati od one od krvi.
…………………………………………….
Bijahu prodani (Crnogorci, S.P.), a ne vidješe se. Kad se na pazaru sretnu dva čovjeka, prošapuću nekoliko riječi, rukuju se, i gle stado robova na ležanju prelazi od jednog gospodara k drugome, – tako i ovaj narod,poslije malo riječi prošaputanih između ova dva zločinca, promijenio je sudbinu. I nijesu imali gospodara, i nijesu bili golo roblje, nego snažni borci i naoružani ratnici, i s oružjem o ramenu dadoše se prodati, jer vjerovahu tebi Vladiko! Ti si bio njihova pamet i savjest, njihov tutor i pastir, njihova sigurnsot i ponos, živa knjiga njihovih ljudskih i božjih zakona…
……………………………………………..
Da bi ponizio svoj narod, trebalo je da poniziš sam sebe, i da od slobodnog gospodara, od časnog patrijarha, postaneš plaćenim služiteljem…“
Opet Njegošu na zdravlje, možete li da zamislite boljeg opisa današnjih Crnogoraca i njihovog mafijaša?

Ja ne!

Lažno optužujući Njegoša da je 1848-me htio da uđe u Kotor, da ga osvoji, Tomazeo piše Njegošu: „Luđače, zar ne znaš da čim izađeš iz svojih litica, izgubljen si; vrijednost je tvoja u odbrani, a ne u osvajanju…bujna rijeka u brdu, u nizini je bara; junaci na brdu, lupeži su u ravnici; Spartanci na Cetinju, u Kotoru su divljaci!“
Predlažem vam da umjesto Kotor, stavite Dubrovnik, stavite Konavle!

Stidite li se?

Ja do suza, i tako će meni biti dovijeka!

25.10.2010.g.

Ah, sivo je nebo nad zlatnim Pragom jutros, zlatni njegovi tornjevi posivjeli su, i Vltava je, ta sveta češka rijeka, siva jutros, rijeka koja čini prirodnu i prekrasnu arteriju grada Praga i cijele Češke, bijeli labudovi i krasni galebovi povukli su se u neka svoja sigurna staništa, ne pliva im se jutros po sivilu Vltavinom, a ne shvataju da Vltava danas, kao i svakog dana, samo odbljeskuje boju neba iznad. Da, ovo je, pored ostalog, i grad u kojem je, u atentatu, glavu zulikovačku izgubio Hitlerov miljenik Hajdrih, praktični tvorac i revnosni operator Hitlerove želje da ubije jevrejski narod, ali i projektant budućnosti češkog naroda pod njemačkom čizmom: jedna trećina Čeha se trebala ubiti, druga trećina proćerati neđe drugo, a treća trećina – ponjemčiti! A znate li kako se ljeti Hajdrih kretao Pragom? U “Mercedes”- kabrioletu, bez ikakvog ličnog obezbjeđenja! Tako je bilo i onog dana kad je glavu izgubio…

Naravno, Hitler je došao u Prag da izjavi, ali i primi saučešće. Postoji fotografija koja prikazuje, u tom smislu, i izjavljivanje žalosti Hitleru od strane tadašnjeg protektoratskog “predsjednika” Češke, vremešnog gospodina Hahe, na kojoj se Haha toliko duboko i sa takvom snishodljivošću i poltronstvom klanja Hitleru pružajući mu ruku i takvim naklonom čitavog tijela da, samo što nije, čelom zemlju dotaknuo. A ispred njega Hitler prav kao svijeća, sa rukom pravom kao rimski mač, ruka koja se pokrenula i ukočila iz tog zločinačkog, đavolskog ramena!

Sve ovo i još mnogo toga navelo me je da vam skrenem pažnju kako je u izdanju izdavačke riječke kuće “IPDNet d.o.” objavljena više nego strašna knjiga, prvi njen dio, knjiga čiji je autor veliki njemački istoričar i publicista Henrik Eberle, a knjiga se zove “Pisma Hitleru” i sadržava, u moskovskim arhivima tek nedavno otkrivena pisma njemačkog naroda onome kojeg su tada smatrali svojim neuništivim vođom kojeg im je postavilo, ni manje ni više, nego proviđenje, bivšem austrougarskom kaplaru Adolfu Hitleru. Ova knjiga, uz detaljna Eberleova objašnjenja, sadrži pisma pisana od 1933-će , sve do 1938-me, a pisma su jeziva, jer pokazuju najviši mogući stepen ispranosti zdravog mozga jednog ogromnog naroda koji je iza sebe ostavio kulturne uzlete, zamahe, ostvarenja i domete rijetko viđenih dosega. Eto, reći ću vam da je Hajdrih bio sin oca pijaniste i majke operske pjevačice, da je bio fenomenalan poznavalac mnogih stvari, a klasične muzike posebno, da je vrhunski svirao violinu i obožavao Mocarta, a bio je i vrhunski sportista, mačevalac, i jedriličar, i veliki plejboj, i što? Odgovor je kratak: neviđeni zločin iz dana u dan, smaknuće političkih protivnika, iskopavanje Jevreja, koncentracioni logori…

Da ostavimo po strani pitanje: što to još kapitalno sadrže ruski arhivi? Od odgovora bi nam se zaljuljalo u glavi,on glasi: da postoje još čitave planine razne građe, planine na koje još nije zakoračila istraživačka noga, jer im je pristup i dalje, strogo zabranjen.

A kakva su bila pisma? Odražavaju totalnu odanost, zaljubljenost, lojalnost, identifikaciju sa “vođinim” likom i odobravanjem njegovog “djela”, a tačno ga je nazvati – zločina!

Vazduh paraju riječi: naš vođo, veliki vođo, predragi Adolfe, moj Fireru, poštovani vođo i kancelaru, a završavaju se sa: “Uz njemački pozdrav, vječno odan taj i taj, heil Hitler!”

Pisma sadrže molbe, obraćanja za pomoć, punu podršku, i rijetka ukazivanja na neke nedostatke u Hitlerovom aparatu vlasti i stranke, što je apsolutna rijetkost. A bilo ih je iznimnih, tako je jedna gospođica napisala Hitleru pisamo na punih, ili, kako hoćete, čitavih osamdeset stranica, pa sad shvatite! A pisale su mu se i rodoljubne pjesme!

Naravno, Hitler skoro nikada nije odgovarao na ova pisma. Umjesto njega to su radili trojica njemu vrlo bliskih ljudi: Rudolf Hes, Martin i Albert Borman. Oni su, navodno po Hitlerovom odobrenju i uputama, odgovarali zainteresovanim, a za prijem pisama postojale su dvije kancelarije koje su ih primala, razvrstavala i podnosila Hitleru na čitanje, a pisama je bilo na hiljade…Primala ih je i Hitlerova polusestra, ali ih je uredno prosleđivala kancelarijama.

Čitajući ova pisma razmišljao sam o tome kako bi izgledala pisma upućena crnogorskom fireru Đukanoviću i došao do zaključka da bi se bitno razlikovala, naime, crnogorska pisma vođi imala bi samo jednu karakteristiku, bila bi uvlakačka! Pa zar ogromno pismo “ljubavi, podrške i poštovanja” Đukanoviću ne predstavljaju, znano je, svaki put manipulisani i pokradeni izbori? Zar Đukanovićev režim nije ništa drugo nego jaka kopija ondašnjeg njemačkog? Zar Hitlerov režim u svojoj biti nije bio rasistički i mafijaški? A zar Đukanovićeva ratnohuškaška i ratna “politika” nije bila rasistička i tako jasno čitljiva kroz njegovo ponašanje prema Crnogorcima, Muslimanima, Bošnjacima, Albancima i Hrvatima, a u posljdenje vrijeme i prema Srbima? Jeste. A je li Đukanovićeva “politika” mafijaška? Dokazano milionima puta. A za koga redovno glasaju nacionalne manjine koje pomenuh? Listom za onoga ko im je kopao rake, tako to ide u Crnoj nam Gori. Zar Crnogorcima nijesu isprani mozgovi kao ondašnjim Njemcima? Jesu. Zar Đukanović nema svoje “smeđe košulje” koje su, na svaki način, počev od fizičkog pa na dalje, lomili svaki otpor Hitleru. Ima. Zar crnogorski mediji nijesu pod punom Đukanovićevom kontrolom kao u Hitlerovo vrijeme? Jesu. Zar Đukanovićevi esesovci nijesu crnogorski mafijaši? Jesu. A čija je javna i tajna policija, čija je vojska? Đukanovićevo privatno vlasništvo. Univerziteti? Takođe. Intelektualci? Takođe! Novinari? Takođe! Ima još mnogo, mnogo tih TAKOĐE!

Pošto “opozicije” nema, i ovdje treba staviti TAKOĐE, preporučujemo Đukanoviću da se više ne blefira, nego neka počne da nosi smeđe košulje i smeđa odijela, smeđu oficirsku kapu, a može pustiti i brkove kakve je imao Adolf. Odlično bi mu stajali!

Sivo je nad Pragom danas, ali za razliku od čitave Crne Gore Prag i danas diše, a udavljena Crna Gora krklja…

Ne dajmo se Crnogorci!!!

9.o9.2010.g.

Sinoć je televizija «Vijesti» emitovala i drugi dio mog intervjua koji sam dao njihovom novinaru Petru Komneniću. Inače, intervju je bio gromoglasno i adekvatno najavljivan te sam po sebi izazvao ogromno i fenomenalno interesovanje, jer to je prvi moj intervju dat jednom crnogorskom mediju nakon punih pet godina počev od 24-tog januara 2005 kada je Liberalni savez zaključan kako bi se, tom strašnom i perfektnom odlukom, i domaćoj i stranoj javnosti poslala poruka da u Crnoj Gori nema ni osnovnih uslova za razvoj demokratskog političkog života nego da je Crna Gora žrtva i opljačkana do kosti od Mafije predvođene patološkim lažovom i zlikovcem koji se predstavlja kao premijer, a sebe naziva Milo Đukanović.

U intervjuu sam rekao da su se u Crnoj Gori rodile i povezale tri kobne crnogorske ličnosti: Milo Đukanović, Miodrag Perović Profiter i Amfilohije Radović. Naravno ovome spisku možetet dodati koga poželite i nećete pogriješiti, a ja još dodajem: Miraša Dedaića koji se predstavlja kao vladika Crnogorske pravoslavne crkve, a takođe i čuvenog «ekonomistu» Veselina Napoleonova Vukotića.

Milo Đukanović je naslijedio crnogorsku udbu i kos(obavještajnu vojnu službu) preuzevši kao jedini vođa sve njihove mafijaške strukture na kojem temelju je postao odani, vjerni i beskrupulozni saveznik zlikovca Slobodana Miloševića, a mafijaške strukture je obogatio novim mafijašima, rođenim bratom Acom te brojnim prijateljima i kumovima i izrastao u najvećeg pljačkaša Crne Gore i njenog uništitelja koji je ikad zabilježen u crnogorskoj dugoj istoriji, a sve ostavljajući iza sebe krvave kriminalne, ratnohuškačke i ratne tragove, ali ne samo njih nego i druge i još mnogo, mnogo toga što je dovoljno za samo jednu pravednu kaznu: doživotni zatvor.

Miodrag Perović Profiter šticung multimilioner šef je Druge familije u Crnoj Gori koja je teške milione i ogromna vlasništva stekla u potpunoj saradnji i odanosti mafijaškoj Prvoj familiji Mila Đukanovića. Ovaj polupismeni i poluinteligentni, a potpuno i zastidno neobrazovani don koji laže sve oko sebe, ne samo što se napljačkao nego je i izvršio jedan od najgorih zločina koji se Crnoj Gori mogao nanijeti: on je potpuno lažno i iskrivljeno prezentirao ulogu i smisao slobodnog i nezavisnog novinarstva tako da su iz njegove novinarske monitorovske, i ne samo nje, «radionice» izašli sve sami novinarski polufabrikati koji su zauzeli značajna mjesta u mafijaškom novinarstvu koje, kako je svima jasno, predstavlja jednu od najvažnijih poluga Đukanovićeve mafijaške vlasti. Imao je snažan uticaj, ali i poluge, na najznačajnije takozvane nevladine organizacije koje su listom postale vladine, odnosno mafijaške.

O Amfilohiju Radoviću neću trošiti puno riječi. Ratni huškač, Miloševićev saveznik, podjarivač svih tradicionalnih crnih podjela u Crnoj Gori, falsifikator i srpske i crnogorske istorije, pogrešan i naopak tumač Svetog pisma kojeg doživljava samo kao instrument poltike, krvnički neprijatelj Liberalnog saveza, politika mu je važnija od svega i sigurno je uništitelj brojnih crnogorskih svetih crkava pretvarajući ih arhitektonski ali i na drugi način kao proizvađače ogromnog novca koji proizilazi iz turbo-folk turizma i isto takvog poimanja i razumijevanja Gospoda. Strašno!

U što se pod Dedaićem odnosno Đukanovićem i njegovom udbom pretvorila CPC, dakle u najobičniju karikaturu najnižeg mogućeg tragikomičnog i humornog iskaza, a takav je isto Veselin Vukotić u ekonomskoj i političkoj sferi. Dedaić ima veze s Gospodom koliko ja sa Marsom, a Vukotić ima veze sa ekonomijom koliko Crna Gora sa Antartikom. Obojica su obični mjenjači u rukama Mila Đukanovića. Jedan svađa i zavađa oko crkve, a drugi štiti očiglednu mafijašku pljačku Crne Gore pokrivajući je svojim «naučnim dostignućima». Vukotić je, o tragedije li, profesor na crnogorskom «univerzitetu»!Bruka!

Jučerašnje «Vijesti» i «Dan» perfektno su popratile prvi dio mog intervjua, ista stvar je bila i na TV «Vijesti». Već danas stvar je potpuno drugačija. Udarna uloga darovana je Milu Đukanoviću koji sklepano «izjavljuje», lažući naravno, da «Slavko Perović priča senzacionalne gluposti!». Ako je iko u samom planetarnom vrhu proizvođača, ne nikako senzacionalnih nego svakodnevnih ogavnih, gnusnih laži, onda je to Milo Đukanović jer je besramna i stalna laž njegovo jedino «političko» sredstvo. Naravno, njegova laž je jaka jer iza sebe, kao vjernog i opasnog pratioca, ima i Mafiju, i udbu i crnogorske medije. Moj zahtjev da se mafijaška DPS jednog dana zabrani kao stranka, a da se njenom političkom vođstvu uskrate sva građanska prava dočekao je sa otvorenom laži kako se zbog takvih zahtjeva u posljednih dvadest godina i srušio LSCG! Kao da nije suva istina poznata svima u Crnoj Gori da je Đukanović lično, sa njegovim udbašima, Miodragom Perovićem Profiterom i njegovim «novinarima» zločinački radio na uništenju LSCG, ali NIJE ga uništio, LSCG je živ i diše punim plućima!

Takođe, Đukanopvić se osvrnuo i na ponašanje, kako je rekao, mojih «kumova i prijatelja», a zapravo udbaške funjarske bande koja se po naređenju njegove udbe i njenim frontom zalećela da me slomi, Milu u korist. Slomio sam ja njih i nokautirao njegove udbaške radnike, plaćenike i sluge: Iva Dujova Martinovića, njegovog brata Dejana Dujova Martinovića kojeg sam, inače, svojevremno vjenčao, obojica su u Londonu sem kad ne lažu o meni, onda su u Crnoj Gori, Sašu Jovičinoga Markovića iz Budve, kojem sam, inače, krstio šćer, a trebao sam da mu krstim i sina, te poznanika Aleksandra Jovova i Mirinoga Aleksića iz Cetinja, trenutno u Beogradu, inače tvorca i urednika Dejli njuz of Montenegro (DMN). Pošto se ova četvorka, kao što je vrijeme pokazalo, po lažima i nemoralu te odanosti udbi uopšte ne razlikuje od Đukanovića predlažem mu da ih primi tako što bi Ivo Dujov bio njegov lični savjetnik iz njegovog čmara odakle bi ga izvještavao o tamošnjoj crnogorskoj gužvi, Deja Dujova kao ličnog fotografa i izvjestitelja o stanju u pojedinim brakovima, Sašu Jovičinoga o stanju među Đukanovićevm poltronima u Budvi, a Sašu Aleksića predlađem za osnivača elektronskog medija koji bi se zvao DPSDMN- NEKA ŽIVI CRNOGORSKA MAFIJA!

Takođe predlažem Đukanoviću da na platou ispred svog stana u Podgorici podigne zasluženi spomenik Tvoru od Kotora i to da tvor sa Živkovićevim licem jaše drugog tvora i drži razvijenu zastavu na kojoj piše: Živjelo ukradeno Trsteno! Živio nam tvorski vođo! Vole te tvoji vjerni tvorovi!

«Vijesti» u naslovu teksta daju Đukanovićevi izjavu «Slavko bi glupostima da se vrati sa margine», a «Dan» ima naslov «Ništa od bojkota» gdje se u tekstu javljaju režimski «analitičari» Boris Raonić, Daliborka Uljarević i Srđan Vukadinović koji horski ponavljaju da od bojkota nema ništa! E, to je prava slika ne samo crnogorkih medija nego i «crnogorskih analitičara». Za razliku od mene koji sam poručio «Pobuni se narode i sa svog vrata skidaj lance koje ti je Đukanović okovao» analitičari istom narodu poručuju
«drži i čuvaj lance narode, odlično, divno ti stoje!»

Zar nije jezivo?

Odgovor je kratak i ubitačno istinit: DA!