Feeds:
Posts
Comments

02.09.2010.g.

Poslije ogavnog pokušaja udbaške funjarske četvorke koja se lažno predstavljala mojim prijateljima i još lažnje liberalima, četvorke koju čine: Ivo Dujov Martinović i Dejan Dujov Martinović, rođena braća, obojica iz Cetinja, ali sa boravištem u Londonu, te Saše Markovića iz Budve i Saše Aleksića iz Beograda, četvorke koja se “proslavila” udbaškim radom kopajući na trulom i smradnom pokušaju moje personalne psihološke diskvalifikacije, red je da se malo pozabavimo novinarstvom, ali prethodno poručujem udbaškoj četvorci da se ujedini sa Liberalnom partijom Tvora od Kotora, da se poveže sa ubicom i crnim reptilom ne samo slobodnog crnogorskog novinarstva nego i predanim uzgajivačem Druge crnogorske familije koja je puki mehanizam Prve crnogorske familije, sa Miodragom Perovićem Profiterom. Ako im se pridruži Mafiji vjerni i vječiti udbaš Vlado Keković, eto tombole Zla poređane na jednom stolu, eto slike Zla za sva vremena bez obzira što Crna Gora nema svoga Rembranta da je uhvati za vječnost. Naravno, na toj slici, iza jedne udbaški navučene, ali pragmatski providne crne zavjese, nazirao bi se nasmješeni lik crnogorskog robovlasnika i materijalnog gospodara Crne Gore Mila Đukanovića koji šampanjcem nazdravlja svom velikom prijatelju Havijeru Solani! Berluskoni i Marović služe piće, a Filip Vujanović je pod stolom očekujući parčad, a ima je, tu je pod stolom i Jevrem Brković koji pomno bilježi, Krsto Pavićević kao srećni konobar srećnih udbaša, a piće otvara i sipa čuveni udbaški šanker dr Radoš Rotković! Ranka Krivokapića smjestite đe gođ hoćete, on misli da je naredan i spreman za svaku poziciju i situaciju, samo da je zadnjica na fotelji…

Kad se želi dati opis demokratskog i slobodnog društva i države obično se kaže da su u takvim državama mediji slobodni. Naravno postoje ozbiljni analitičari koji tvrde da se ovdje radi, pogotovo u najnovije doba, o golim lažima, ali ne ulazeći sada u takva razmatranja samo ću ponoviti da se, ne samo u slučaju Crne Gore, radi o goloj sramotnoj laži. Potsjećam da ovu sramotnu laž, u situacijama kad se nađu pred demokratskim svijetom, poput papagaja najniže vrste redovno ponavljaju Đukanović, Marović, Vujanović, Krivokapić i drugi, a da je do skora, poput stare oštećene ploče, ponavljao i Profiter Perović. Naime, tvorci crnogorskog Zla misle da se golim i grkim lažima može sakriti očigledna činjenica da je Crna Gora pretočena u mafijaški robovlasnički posjed Mila Đukanovića!

“Novinar” ili “novinari” koji su zaslužili ovakav uvod jesu Boro Krivokapić i njegova konkubina Tamara Nikčević, a sve povodom “knjige” Tamarine koja se zove “Goli otoci Jova Kapičića”, naravno sramno falsifikatorskog djela o kojem sam već pisao i u kojem se teško može razaznati ko je veći lažov i falsifikator: ili Nikčevićka koja toboš “pita” ili prestarjeli udbaš Kapičić koji toboš “odgovara”, ali se vidi da se radi o njima dvoje kao o duhovnim jednojajčanim blizancima!

Krivokapić je bio “novinar” i u Titovoj Jugoslaviji koja nije bila ništa drugo nego pogodno i puko upotrebljivo oruđe u rukama Zapada, prvenstveno SAD, u borbi protiv SSSR-a, a Tito bio puki zapadni pion. I Jugoslavija i Tito, za ovakvu vrstu usluga, bili su do korica super-bogato plaćeni. Naravno, u Titovoj Jugoslaviji nije bilo slobodnih medija ni slobodnih novinara, moram reći – uglavnom, a to znači da je Krivokapić bio najobičniji režimski sluga što je nastavio da bude i nakon dolaska Slobodana Miloševića. Pitam vas: da li se iko sjeća i jednog jedinog Krivokapićevog teksta napisanog protiv sulude i naopake politike Slobodana Miloševića? Naravno niko, jer ni jednog jedinog takvog teksta nema, a da tekstova sličnih iz pera Bora Krivokapiće neće ni biti Slobodanu Miloševiću je garantovao sam Boro Krivokapić.

Pošto se pojavilo “čuveno” Tamara-Jovo-Boro djelo o Golim otocima, u izdanju Profiterovih “Vijesti” pojavila se više nego sramotna “knjiga” Bora Krivokapića naslovljena sa “ Crnogorski grobari (svoga djela)” koja nije ništa drugo nego obezbjeđenje da Krivokapić stavi koju paru u džep i dodatno izreklamira čudovište iznjihano u političkoj i karakternoj “ kolijevci” Tamare Nikčević i Jova Kapičića!

Ako ostavimo po strani grozan dizajnerski falsifikat đe se na naslovnoj strani Krivokapićeve “knjige” stavljaju, jedna uz drugu, fotografije kralja Nikole, Milovana Đilasa i Mila Đukanovića, iz čega bi se moglo zaključiti da su oni najveći i najzaslužniji Crnogorci, treba se odmah prisjetiti Krivokapićevog teksta u kojem se ni jednom jedinom riječi ne pominje LSCG, ali se moje ime pominje jedan jedini put kada Krivokapić, neka je samoj izreci na zdravlje, citira dok je Sunca i dok je Grahovca! Sama po sebi ova suva činjenica svom snagom svjedoči da je Krivokapićeva “knjiga” goli falsifikat, pogotovo kad se sjetimo da se radi o osobi koja je u mafijaškoj podgoričkoj “Republici” napisala čitavi feljton krcat lažima, podmetanjima i varanjima, feljton koji lažinja o LSCG i meni lično, a sve po narudžbi i plaćanju mafije. Kada ovome dodamo činjenicu da je Krivokapičeva konkubina Tamara Nikčević bila voditelj po zlu čuvene emisije mafijine “državne” televizije koju je tada “uređivao” izdajnik LSCG Velibor Čović, emisije čiji je glavni cilj bio gnusno laganje o LSCG i meni lično, stvari postaju potpuno jasne!

Kada je Đukanović počeo da luči Pavlovljeve bale na masne novčane i svake druge ponude Zapada, odlučio se da zada i on jedan udarac nožem u leđa već slomljenog Slobodana Miloševića. Tada je, 1997-me, kao neosporni vlasnik crnogorke mafije, ali ne samo nje, pucnuo kažiprstom i palcem ruke i okupio na svoju stranu gotovo sve, kako ih je on nazivao jagnjofukce sprcane 1989-te govnavom metlom niz stepenište ondašnjeg Centralnog komiteta, vlade i skupštine, ali je okupio i sve bivše udbaše na čelu sa pomenutim Kekovićem, takođe i sve bivše “novinare”, ali i sve one novinarske gmizavce proizvedene u “novinarskoj” radionici Miodraga Perovića Profitera. Samo nešto malo poslije toga ovom čuvenom timu Đukanovićevog Zla pritrčaće i Tamara i njen “momak” Boro Krivokapić, e to vam je “Crna Gora” i to su vam, a ponovih to često u crnogorskom parlamentu, i “šticung Crnogorci!”

Krivokapić je u “knjizi” na novinarski tron popeo svoju voljenu Tamaru, a srozao kralja Nikolu i Milovana Đilasa. Ovog posljednjeg ja lično iz dna duše prezirem, jer njegov cilj nije bila Sloboda nego zaposijedanje Titovog trona. Posebna je priča koju su ulogu u Đilasovoj pisaniji imale strane obavještajne službe i kako je uopšte bilo moguće da se njegovi tekstovi i pojave? O tome , vjerovatno, drugom prilikom, a ovdje, samo kao uvod za činjenicu da je Đukanović opisan od Krivokapića skoro kao božanstvo! Ni riječi o tome: ko je robovlasnik, ko je šef crnogorske mafije, ko je ubica, ko je pljačkaš, ko je švercer i droge i ljudi i oružja, ko je ratni huškač i Miloševićev saveznik, nema pitanja na čijoj je grbači izrasla takozvana “Prva crnogorska banka”, ko je i što je rođena sestra braće Đukanović, ko je i zašto lomio i ubijao Liberalni savez, ko je Miodrag Perović, ko je Milka Perović, ko je Milo Perović, rođeni brat i sestra Profitera, i tako bi smo mogli u nedogled.

Zašto Boro Krivokapić o ovome ćuti kao led ledeni. Odgovor je lak: zato što je falsifikator i službenik Mafije!

Advertisements

24.08.2010.g.

Ljubav i prijateljstvo spadaju u red najvećih, najljepših i najznačajnijih darova kojima je Gospod obdario čovjeka. Na žalost moje iskustvo potvrđuje da istinski osjećaj ovih darova Gospodnjih stanuje u veoma malom, ali srećnom broju ljudi i da se ljudski život bez njih pretvara u običnu skalameriju bitisanja, a ne nikako života dostojnog čovjeka. Na žalost mi živimo u malenoj nam i unesrećenoj Crnoj Gori u kojoj se ovi darovi Gospodnji posmatraju sa sprdnjom ispunjenom lažnim visinama aktuelnog mafijaštva koje u Crnoj Gori, zahvaljujući kobnoj i tragičnoj orijentaciji Mila Đukanovića i njegove klike, predstavlja jedini crnogorski, ali lažni ‘put’. Naravno, ozbiljni ljudi znaju da je Crna Gora, ne samo ona nego kompletan region koji nekad nosaše divno ime Jugoslavije, tek očigledni primjer svih trendova koji su aktuelni u čitavom zapadnom svijetu, skoro bez ikakvih izuzetaka, svijeta u kojem jedinstvene mafije igraju glavne role u čitavom nizu zapadnih zemalja sve na čelu sa onom koja sebe lažno predstavlja kao najdemokratskiju, a skraćenica joj je SAD. Sama ta činjenica govori i poručuje da život u današnjoj Đukanovićevski urnisanoj Crnoj Gori za pojedinca može predstavljati suštinsko duhovno bogatstvo, a kada bi Crna Gora imala pobunu kao jedini način skidanja Đukanovićevih robovskih lanaca sa ruku, nogu i vratova Crnogoraca, bila bi to prava i jedinstvena prilika da se ljudski život zaista natopi, poput raskošnog vrta, pravim sadržajima vrijednim ljudskog življenja. Na žalost Crnogorci su živo, ali mrtvo more kojim se svojom mafijaškom jahtom Đukanović suvereno kreće. Imate pravo, ovaj tekst će biti posvećen prijateljstvu, ali ne onom njegovom datom u Gospodinovom obliku, neko kretauri koju od prijateljstva naprave Crnogorci kad se zalete u sami čin zločinačkog kreiranja gole i sramne kreature.

Kao što vam je poznato ja sam 4. januara ove godine u sred kuće doživio težak pad i težak lom sa kućnih stepenica i prošao dvije veoma teške i komplikovane operacije, ali je činjenica da sam iz tog loma i medicinskog tretmana izašao živ i potpuno zdrav bez i jednog jedinog traga bilo kakvih zdravstvenih posljedica, a na tome mogu zahvaliti znanju, umijeću, pregalaštvu i odluci ljekara, ali, i to moram reći, zahvaljujući i nekoj Višoj Sili koja mi, jednostvano, nije dala da umrem ili ostanem invalid. Međutim, ipak se nešto desilo što mom slučaju daje jedan poseban tretman koji mene ne iznenađuje ni malo, jer od vremena kad su me izdali sramotni i pokojni Peđa Vulikić i novinar pokojni Miodrag Vukmanović mene od Crnogoraca i Crnogorki ništa ne ne iznenađuje. Tada sam definitivno i zauvijek shvatio tragičnu činjenicu da riječi i postupci kod ogromnog broja Crnogoraca ništa ne znače, da se pod njihovim riječima i postupcima, kao pod plaštom prikrivaju druge, istinske, a sramotno prljave namjere.

Ja sam se od 5-tog januara, kada mi je izvršena prva operacija, narednih dvadeset dana nalazio u stanju vještačke kome koja je medicinski proizvedena kako bi medicinski bilo lakše sa mnom baratati kao pacijentom. U istom trenutku moji prijatelji Ivo Martinović iz Londona kojeg sam, svojevremeno, lično predložio za počasnog predsjednika LSCG i to odmah nakon sramotne izdaje sramotnoga Marka Vešovića, u punom sadejstvu sa mojim drugim prijateljem Sašom Markovićem iz Budve, a opet obojica potpomognuti i u punom sadejstvu sa mojim poznanikom Aleksandrom-Sašom Aleksićem iz Beograda, inače bivšim gradonačelnikom Cetinja koji je na to mjesto postavljen opet na osnovu mojeg predloga, počeo je, ili bolje rečeno, počeli su svi, samo naoko iz čista mira neviđenu sramotnu kampanju protiv mene u tom smislu sramotno i pakleno lažući da mi je čeoni režanj u mozgu poremećen i da je posljedica mojeg medicinskog slučaja ni manje ni više nego epilepsija! Za ovu najprljaviju kampanju koja ima udbaški obrazac lažni prijatelji obrazovali su čitavi tim ljudi među kojima su bili i dvije žene od kojih sam jednu bez kraja i bez početka iz dubine moje duše i mojega srca iskonski volio. Telefonorali su svi raznim ljudima svaki dan, a stalno su bili u međusobnoj komunikaciji, razrađivali i dorađivali strategije kako što veći broj ljudi da prevare, i sve tako u krug. Martinović se pretvorio u predvodnika i glavnog konjanika ove sramotne bitke koju, osim udbe, niko drugi nije mogao organizovati, a njen cilj je bio samo jedan, onaj isti koji traje evo dvadeset godina: da se Slavko Perović diskredituje kao ludi čovjek kojemu se ne smije ništa vjerovati, a sve to potvrđuje okom vidljivu činjenicu da ih je moj blog, ovdje mislim na udbu i Đukanovića, potpuno izludio! I neka je, radujem se, imao je sa čim, i tek će imati!

Martinović će, pod firmom mojeg obilaska, poslati u Prag svojeg mlađeg brata Dejana sa kojim se znam odavno. Primijetio sam na njemu neprijatno iznenađenje činjenicom da sam potpuno zdrav čovjek bez ikakvih medicinskih problema ili medicinskog nasljeđa. Vratio se bratu Ivanu prilično razočaran, ali je odmah poslije njega doletio u Prag lično sam Ivo Martinović. Nije okolišio ni trenutka, insistirao je na medicinskom razgovoru i u sat vremena izrekao niz najgorih, sramotnih i nemogućih laži o mom zdravstvenom stanju. U lice sam mu rekao da lažov, da govori laži, ponudio mu moju medicinsku dokumentaciju u kojoj se tvrdi da nemam nikakvih zdravstvenih problema niti posljedica i da je sa mnom sve u poptunom i najboljem redu, a Martinovićeva glavna lažna teza o epilepsiji ne pominje se ni jednom jedinom riječi čak ni u naznakama. Ništa nije pomoglo, homo sapiens je nastavio da bezočno laže, lažuči je odletio natrag za London. Naravno, Saša Marković je u telefonskim razgvorima o svemu ćutao kao riba, a isto je radio i Saša Aleksić, dakle sva trojica su se ponašala u meni dobro poznatom montenegrinskom maniru varanja i prevare.

Uskoro sam pošao za Crnu Goru, ljudi su bili oduševljeni što me vide i što sam zdrav i živ, ljubili se sa mnom, pozdravljali i željeli iskreno da se LSCG obnovi. Vjerovali ili ne, odmah po mom dolasku došao je u Crnu Goru i Ivo Martinović! Prvac se zaletio kod mene na Cetinje da u mome stanu ponovi, još žešće i bjesnije, sve laži koje sam već čuo u Pragu dodajući i nove! Ja sam ga bez riječi posmatrao, bio mi je tragično smiješan i jadan do samog njegovog ljudskog dna. Pih! Konačno je izašao iz stana. Sačekao sam da se vrati u London, nazvao sam ga, jebao mu sve po spisku i rekao smeću ljudskom da mi se više nikad u životu ne javi, a kad me sretne neđe da me u najširem luku zaobiđe. Takođe sam mu prenio da poruči svojem mlađem bratu Dejanu isto. Nazvao sam i sramotnog Sašu Aleksića i ponovio mu isto, a takođe nazvao i Sašu Markovića kojem sam bio obećao krštenje njegovog sinčića i rekao mu da mu sina sigurno krstiti neću i da me se zauvijek kloni! Na ovom mjestu svima trojici, ali i svima koji su ih slijedili u ovoj užasnoj nakani i smradno prljavoj igri, preporučujem da se, s punim prevarantskim pedigreom, slobodno mogu pridružiti Tvoru od Kotora koji se lažno predstavlja kao Miodrag Živković. Tamo im je s njim mjesto i tamo su im sudbine!

Čitava sramotna akcija koju su sprovodili, danas mogu mirno reći moji dojučerašnji, ali lažni i sramotni prijatelji, grozničavo se sprovodila čitavih šest mjeseci sa jedinim ciljem moje potpune diskreditacije kroz elimisanje mene lično kao jedine iskonske, iskrene i stvarne prijetnje Đukanovićevom sramotnom mafijaškom režimu!

Tako je presječena ova sramotna udbaška igra koja je pomislila da je pronašla prave izvođače, a ko su i što su izvođači vidjeli ste i sami! Što se mene tiče ja sam ostao kao što sam bio: potpuno zdrav, bez ikakvih posljedica i naravno ostao ratnik za stvari za koje sam se uvijek borio – Crna Gora u mome srcu, Crna Gora u mojoj duši, barjak vučedolski u mojim očima, u svakom dahu, u svakoj riječi!

11.avgust 2010.g.

Vitold Gombrovič, neviđeni poljski pisac, rodio se 1904-te, a umro je 1969-te godine. Objavio je niz djela od kojih mu je, pored romana Transatlantik i romana Ferdidurke kao i još mnogo drugih, najpoznatije djelo Dnevnik objavljeno u Beogradu, u izdanju beogradske Prosvete, daleke 1985-te godine.

Gombrovič je čovjek obogaćen čudesnim darom koji će ga učiniti jednim od najvećih poljskih pisaca svih vremena, književnik čije će djelo uraditi ogroman preokret i uticaj te postati poticaj za stvaranje moderne ne samo poljske književnosti. Ono što je veoma zanimljivo Gombrovič je bio homoseksualac, ali i otvoreni, bespoštedni i nadahnuti kritičar poljskog nacionalizma. Naravno, za vrijeme nacizma i njemačke okupacije Poljske do njegovog djela ni jedan Evropljanin nije mogao doći, a posebno ne Poljak. Isti stav prema Gombroviču imali su, naravno, i poljski komunisti, tako da će se njegovo djelo u Poljskoj pojaviti tek za vrijeme Gomulkine vlasti, ali će i taj period kratko trajati. Međutim, Evropa će ga prevoditi i objavljivati sa velikom znatiželjom, zanimanjem i pohvalama.

Čitav Drugi svjetski rat Gombrovič će provesti u Buenos Ajresu, prelijepom argentinskom gradu punom evropskih uticaja, počev od prekrasne arhitekture pa dalje. Zavoljeće Gombrovič divnu Argentinu bez obzira što je tamo teško živio, a 1939-te nije ni slutio da će toliko vremena provesti u njoj. I dok su Evropu razarali topovi, njihova đulad i avionske bombe i dok joj je Hitler stare temelje zatrpavao milionima leševa nevino pobijenih ljudi, dotle je svojim ubojitim ali prekrasnim, efikasnim i oštrim riječima Gombrovič kopao preispitujući stare temelje i gradio nove poljske temelje nove poljske države, književnosti i kulturnog ambijenta.

Nadam se da neću biti pogrešno shvaćen, ali jeste trenutak, mada upoređenje nije najsrećnije, sjetiti se u ovom trenutku i upravo sad, takozvanih dnevnika nacionalnog barda crnogorskih najtežih lažova, dnevnika duhovne, književničke i ljudske nakaze od Jevrema Brkovića. Čemu upoređenje i zašto je potrebno? Odgovor je sljedeći: nema stranice u Brkovićevim dnevnicima koja uglavnom nije čista izmišljena laž napisana i projektovana tako da se Brkovićevom ogavnom i slugeranjskom uvlačenju crnogorskoj mafijaškoj vlasti, uvlačenju pravac u ono mjesto gdje, medicinari to znaju ali i svakodnevno ljudsko djelovanje otkriva, odlaže ljudski izmet, odnosno fekalije, sve dok ih osoba ne isporuči van. Stvar uvlačenja, njena suština je u tome da osoba uvlakač sprječava na svaki način da izađe iz fekalne ostave, jer biti u toj ostavi njeno je najviše životno postignuće, a i onome kojem se osoba uvukla nije cilj da sebe kao takvu fekaliju isporuči van.

Za razliku od Jevrema Brkovića svaka Gombrovičeva stranica i na njoj ispisana svaka riječ suva je, čista, zlatna, nadahnjujuća i živa istina. Gombrovič je sigurno prvak u totalnoj demontaži najčešće konzervativnog poljskog nacionalizma, svakog dijela nacionalističke kulture, a posebno književnosti i filozofije koja je na takvom nacionalizmu nastala, on je, jednostavno rečeno, kopljanik i bojovnik za poljsku slobodu i slobodu svakog njenog građanina.

Gombrovičevo pravo ime je: Čudo!

Ovdje ću vam citirati jedan dio iz prvog toma njegovih Dnevnik-a (1953 – 1956) u kojem Gombrovič kaže:

” Ima toliko knjiga koje bi mogle zabrujati kao trube jerihonske, kad bi ih ljudi podigli u vis i prinijeli ih ustima…Spavaj, trubo moja, bačena na smetlište neistraženih poljskih mogućnosti.

Smetlište. U tome i jeste stvar što ja potičem sa vašeg smetlišta. U meni se odaziva ono što ste vi tokom vjekova odbacivali kao otpatke. Ako je moja forma parodija forme, onda je moj duh parodija duha, a moja ličnost parodija ličnosti. Zar nije tako da formu nije nemoguće oslabiti suprotstavljajući joj drugu formu, već samo – olabavljenjem samog odnosa prema formi? Ne, to nije slučajnost što se u trenutku kad je po svaku cijenu potreban junak, sasvim beznadežno rađa luda…svjesna i usljed toga ozbiljna. Predugo ste bili previše doslovni – previše naivni – u vašem obračunu sa sudbinom. Zaboravili ste da čovjek ne samo da je svoj, nego i glumi sebe. Izbacili ste na smetlište sve što je u vama bilo pozorište ili gluma i trudili ste se da na to zaboravite – a danas kroz prozor vidite da je na smetlištu izrazlo drvo koje je parodija drveta.

Prihvativši da sam se rodio (što nije sigurno) rodio sam se da bih razobličio vašu igru. Moje knjige ne treba da vam kažu: budi onaj koji si, nego – praviš se da si onaj koji si. Htio bih da u vama postane plodno upravo ono što ste smatrali jalovima i čak postidnim.”

Uradite sljedeći eksperiment: umjesto pridjeva poljski stavite pridjev crnogorski, a umjesto riječi drvo stavite riječi crnogorska Mafija i shvatićete zašto se ovaj sjajni Gombrovičev citat našao na ovom mjestu!

22. jul 2010.g.

Rođen sam drugog avgusta 1954-te na Cetinju u donjim Banskim stanovima. Moji pokojni roditelji i dva danas pokojna brata stanovali su u gornjem ulazu donjih Banskih stanova u stanu u kojem se danas nalazi zubna ordinacija mojeg prijatelja Tiha Jovića. Imam nekoliko fotografija iz tog stana, a jedna me posebno dira, fotografija na kojoj se vidi da su me posjeli na, od pruća pletenu fotelju, mojeg pokojnog oca. Obučen sam u dječju odjeću, na glavi mi je pletena, nježna dječja kapa, a oči sa radoznalim čuđenjem zagledane u objektiv fotografskog aparata. Godine 1957-me preći ćemo da stanujemo u donji ulaz Banskih stanova na treći sprat u stan u kojem se i danas nalazim, stan koji je od 1990-te, kao godine osnivanja LSCG, postao moj zamak, moj posebni svijet u kojem sam boravio i iz kojeg sam branio Crnu Goru i uzdizao mnoge stvari, ne samo Liberalni savez. Kada me je Đukanovićeva, Biulatovićeva i Marovićeva udba lažno proglasila ustašom i lažno podmetnula da vodim 9000 ustaških Crnogoraca da kolju Srbe u Kninu, kada je tom istom udbom jednog jutra sva Crna Gora bila oblijepljena mojim posmrtnim plakatima sa mojom slikom, ista organizacija je širila narodom i priču kako između mene i Tuđmana postoji samo jedna razlika: Tuđman boravi u Zagrebu u Banskim dvorima , a Slavko živi na Cetinje u Banskim stanovima!

Banski stamovi, dvije takve sestrinske zgrade sagrađene su 1931-ve jedna do druge za stambene potrebe visokih službenika Zetske banske uprave, a na njihovoj fasadi se i dan-danas čita ogromna parola Neka živi Narodna lista maršala Tita! napisana daleke 1945-te kada su održani prvi lažirani izbori u komunističkoj Jugoslaviji, a to znači i u Crnoj Gori. Ta parola me svakog jutra pratila iz kuće i dočekivala uveče prilikom mojeg povratka sa liberalnih zadataka i posla. Uvijek sam joj se zlobno smijao sanjajući dan kojni će doći u kojem će parola biti zauvijek izbrisana. Taj dan, na žalost, još nije došao. Znam da tu parolu, kojim slučajem, izbrišu današnji stanovnici vile Gorica sa Đukanovićem na čelu, da bi to brisanje bilo, kao i sve njihovo, čista patološka pokvarena laž.

U tom stanu ću polako odrastati na rukama moje prekrasne majke i krilu mojeg prekrasnog oca, okružen ljubavalju moje braće. Tu ću se prvi put sresti sa stalno prisutnim zvukom teške pisaće mašine koju je koristio moj otac, ali i sa ogromnim brojem knjiga njegove, malo je reći, vrijedne biblioteke. Tako će pisaća mašina i knjige postati nezaobilazni dio mojeg svijeta, a mašinu sam naučio da koristim već u svojoj petoj godini kucajući na njoj sa moja mala dva kažiprsta brzinom odlične daktilografkinje. U kuću će ubrzo ući novi radio marke Nikola Tesla , a po tom i gramofon i prve ploče Iva Robića, Dušana Jakšića, Gastone Pariđija i mnogih drugih. Ubrzo sam naučio da sam navijam ploče, oh, bilo je to pravo uživanje, i roditelji i braća bili su presrećni mojim sposobnostima.

U tom stanu desilo se mnogo toga vezanog za Crnu Goru i mnoge druge stvari, ali jedan detalj sa radošću pamtim i danas. Trebali smo da idemo na ljetovanje kod moje ujčevine u Zeleniku kod Hercegnovog. Dva starija brata već su bila negdje otišla sa školom, a nas troje trebali smo odmah da otputujemo, ali se ispostavilo da nemamo kupaće gaćice, a ni majka kupaći kostim. Nastalo je preturanje robe po kući ne bili se nešto našlo, a onda je majka iznenada izvadila i razvila veliku jugoslovensku zastavu. Otac je pogledao zastavu i rekao majci: eto, ajde šij od toga. Ona je uplašeno uzvratila: a ako prepoznaju da je to zastava? Otac je odgovrio: ne brini, neće, nemaju oni pojma ni o ćemu. I majka je raskrojila zastavu na tri boje i sjela za staru singericu na kojoj je vješto šila. Brzo sam ja dobio bijele gaćice, otac plave kupaće, a majka crveni kupaći kostim. Tako je jugoslovenska zastava preko naših zadnjica ponosno zaplivala jadranskim morem ispred Zelenike!

Oh, bilo je to krasno ljeto koje pamtim i po ovom uzbudljivom i literarnom detalju.

07.07.10.

Prije nekoliko dana vratio sam se iz Crne Gore, iz mog rodnog Cetinja i sa sobom donio četiri vrhunska kuvara hrvatskog književnika i vrhunskog gastronoma Veljka Barbieria.

Moje kuvanje je počelo prije više od petnaest godina, predstavlja jednu od mojih velikih ljubavi, tako da u mojoj kući, toliko godina i to svakodnevno, kuvam ja.

Na Cetinju mi je ostalo dosta vrhunskih kuvara, ali ih ovdje, u Pragu, imam oko dvjesta iz cijeloga svijeta, i to sve vrhunskih. Kad sam upotrijebio riječ, a za mene psalm ljubav, protresao sam se jer znam da ta riječ u Crnoj Gori nema nikakav smisao, da Crnogorci, kako god se zvali, pojma nemaju što je ljubav i da se ta riječ, kao i većina drugih, kod njih koristi samo za prikrivanje jeftinih im i uglavnom sramotnih i jadnih “životnih” računa. Ali, što da se radi kad ja znam što je ljubav, kako prema ženi tako i prema domovini, đeci, prijatelju, prijateljici i tako dalje.

Najveći dio crnogorskih riječi kod Crnogoraca ima sličnu pretužnu sudbinu baš kao i riječ ljubav. Crnogorske riječi su pune demagogije, prevare, laži, računanja, okapanja drugog, ogovaranja, podmetanja… Današnji crnogorski jezik najbolje odražava današnju tragičnu crnogorsku sudbinu, ali i želju da se ona, ta sudbina, ne mijenja, da ostane ista. Kakav je crnogorski riječnik najbolje saznajete kad gledate i slušate crnogorski parlament. Što vezuje sve te osobe na onom mjestu koje bi trebalo biti sveto? U osnovi samo jedna stvar: želja za lažju i pljačkom kao kobnom “istinom”. Možete slušati “opoziciju”, ali takođe i Mila Đukanovića i sve vam postaje jasno da jasnije ne može biti. Ako želite fil preko ove mračne, crne ne samo parlamentarne “torte” koja pokvareno zaudara, poslušajte i Svetozara Marovića, a onda, ako želite ostati čovjekom, sa gađenjem ljusnite sve to kroz prozor, pravo u kanalizaciju sa raznim drugim izmetom.

Moja majka je bila Bokeljka, pravoslavka. Odmah devedesetih Đukanovićeva udba je moju majku “proglasila” katolkinjom i “povezala” sa ustašama, a onako kako su “pošteno” radili i prema meni i LSCG i Crnoj Gori, tako im Gospod sve vratio! I hoće, bez obzira na današnje stanje kod Crnogoraca.

Htio sam reći da je moja majka perfektno kuvala i naučila me da sa posebnim poštovanjem posmatram, gledam i primam ljude koji znaju dobro da kuvaju. Posljednje moje takvo shvatanje desilo se na Prčanju kod mog bivšeg prijatelja, a onda sramotnog i ogromnog izdajnika i mene i LSCG, Dragana Banićevića. Ali, ovaj tekst ne pišem o sramotnim izdajnicima, nego o kuvarima Veljka Barbijerija, neka mi Veljko oprosti na ovo umetanje koje smatram bitnim. Dakle, donio sam tri velika Veljkova kuvara, a ovdje me je već čekao još jedan, tako da imam četiri Veljkove kuvarske biblije koje se zovu Kuharski kanconijer, a u podnaslovu Gurmanska sjećanja mediterana. Znate li što su ti kuvari? Antologije neuništivih i na sreću nikad prošlih dalmatinskih recepata. A dalmatinski su recepti, malo je reći, divni! Ono što je fenomenalno i uzvišeno u Veljkovoj bibliji činjenica je da svaku grupicu recepata prati izvanredan, pjesnički nadahnut Veljkov tekst u kojem govori o istorijatu recepata, njihovih začina i načina pripreme jela što zapravo precizno i tačno govori o istorijatu geografskog područja sa kojeg recept dolazi! Prava, velika i divljenja iskonskog vrijedna Veljkova Ljepota. Kuvare sam ovdje ne samo prelistao nego ponovo pročitao!

Hvala Veljku na vrhunskoj muzici koju nam je poklonio od Srca. Vama koji možda imate smisla za kuvanje, toplo ih preporučujem i kažem: sa Veljkovim kuvarima bićete još više duhovno i ljudski bogatiji! U slast!

30.05.10.

Godine 2007-me nikšićki izdavač Montegraf objavio je knjigu Rajka Zorića, pored ostalog osnivača i voditelja nikšićkog lista “Onogošt standard”, onog koji će svoju dugogodišnju funkciju završiti pod imenom “Mont News”. Ova zanimljiva i vrijedna knjiga je nedavno došla u moje ruke posredstvom samog njenog autora Rajka Zorića koji je napisao vrijedan i zanimljiv predovor za nju. Pored ostalih stvari koje se u predgovoru pominju, o kojima Zorić govori, kao što je demistifikacija jednog, pored Mila Đukanovića, od najvećih crnogorskih zala, prvog Profitera i dona Druge familije koja se slizala i sjedinila sa prvom, Miška Perovića.

Zorić u predgovoru navodi kako mu je Prva familija nudila, uz pozamašan finasijski ulog da, u trenucima kad je Đukanović potpisao Beogradski sporazum, osnuje “stranku” kojoj bi osnovni zadatak bio da ratuje protiv LSCG i mene lično, dakle da ponovi posao koji je odavno već obavljao Miodrag Profiter, a takođe i Nebojša Medojević sa njegovim tragikomičnim i providnim organizacijama dok se Mafija oslanjala na njega lično i na pomenute “njegove”, a zapravo njihove organizacije kao što su bile “Grupa za promjene” i sadašnji “Pokret za promjene”. Na osnovu fenomalne rijetkosti kod Crnogoraca, Zorić je glatko takvu ponudu Mafije odbio. Takođe u predgovoru Zorić pominje da su na njegov život posebno uticali dvojica Crnogoraca: ja i Ćano Koprivica. O meni je sve poznato bez obzira na svemoguće postavljene prepreke udbaških i profiterskih patoloških laži koje su se slagale od strane Đukanovića kao ratnog profitera i šefa crnogorske Mafije, ratnika i ratnog huškača te Miloševičevog vjernog i predanog saveznika, takođe su slagane i od Miodraga Perovića Profitera i njegovih lažnih “intelektualaca”, zapravo najobičnijih i najgorih Mafijinih lutaka na koncu. I dok je Đukanovićeva uloga mračna, preteška, ali lako razumljiva i objašnjiva, dok Đukanovićeva uloga zaslužuje svaku vrstu najgorih mogućih optužbi i sud koji bi pošteno sudio, uloga Miodraga Paerovića je gora nego izdajnička, jer je on svojim “Monitorom” i drugim organizacijama koje je imao pod šapom, htio doseći samo jedan cilj: da liberale odvoji od LSCG i veže ih Đukanoviću za čmar, a mene prikaže u najgorem svijetlu, da me oglasi ludim diktatorom, naravno, sve za račun glavnog crnogorskog pljačkaša Đukanovića i njegovih mafijaških ubica. Na taj način, a pljačkajući uz odobrenje Prve familije, Profiter Perović je ostvario svoju mračnu ulogu, svoju ulogu Zla neizmjerno se bogateći, i ulogu Đukanovićevog vjernog i fenomenalno “plaćenog” saveznika. Njih dvojica, kao oličenje ujedinjenog Zla, mračna su himna Crne Gore, crne himne koja mračno pjeva o najgorim ljudskim manama prisutnih kod Crnogoraca, pa se zvali Crnogorci kako gođ oće. Bez obzira kako se zvali oni spadaju u red najgorih naroda na evropskom kontinentu, a to lako dokazuje i njihova, širokim očima lako vidljiva, mračna sudbina u kojoj se pokazuje da golim lažima nahuškani ratnici, ratni huškači, kriminalci, ubice, profiteri, lažni intelektualci i novinari Crnogorce mijese u pogače najgore pokvarene vrste, pogače od kojih boli i truje se stomak, život ali i ljudska duša.

U predgovoru Zorić ne pominje prvi slobodni crnogorski list “Liberal” niti godine njegovog izlaženja, a ni ulogu koju je odigrao, a ta uloga je bila sljedeća: otvarati oči i um ljudima, vraćati im dostojanstvo, čast i hrabrost i u tome je Liberal i te kako uspio nasuprot želji i težnji Proftera Miodraga Perovića da ga, kao i LSCG i mene lično, uništi.

Što je radio Đukanović sa drugim lutkama čije konce je držao u svojim rukama, nije potrebno govoriti ovom prilikom, sve to bijaše više nego sramno i krvavo, a “zorno” se oličava u činjenici da crnogorski narod koji je najjeftinije preveslan, prevaren, masakriran i do kosti opljačkan, narod na čiju su sveukupnu tragediju, koju su podlo vodile i usmjeravale u svoje džepove, kase, gangove i banke, “institucije” iz te tragedije izrasle, dakle taj “narod” je, redovno i listom, uz punu i ključnu podršku tragikomične i svim koncima za Đukanovića vezane lutkarske crnogorske “opozicije”, glasao za Mafiju i njenog šefa Đukanovića. Ako ovo nije mnogo puta viđena tragedija jednog naroda, onda se uopšte ne zna što je tragedija. Ja i mnogi drugi, na našu sreću, z n a m o!

“Onogošt” je bio viđen i mio list koji je hrabro nadopunjavao sve nedostatke Profiterovog “Monitora”, ulazio je u sukobe sa Mafijom, sa njenim gangovima, intelektualcima, političarima i tome slično. Tačno je da je postojao jedan kratak period kada se i on ubacio u ešalon protiv LSCG, ali je to kratko trajalo. Njegov osnivač Rajko Zorić će “Onogošt” ponovo vratiti na pravu stazu i na njoj će list do kraja ostati.

Pomenuta knjiga koja nosi više nego simboličan naziv “Misija” vrlo je vrijedna i predstavlja prvoklasni dokument o stanju u crnogorskom društvu i toplo je preporučujem za čitanje, tugu, ali i uživanje, to su djela i svjedodžbe čiji je autor Zorić, a koja i te kako nedostaju Crnoj Gori. U čemu je poenta ove priče dragi Crnogorci? U jednome, postoji samo jedan odgovor i jedna stvar: boriti se, boriti se i boriti! Zorić je sa ovom knjigom svoju borbu nastavio, a nikad nije ni stao!

21.03.10.

Dana četvrtog januara ove godine, u večernjim satima, doživio sam težak pad sa stepeništa na leđa, a od siline udara glava je nastavila svoj put do parketa što je izazavalo veoma teške povrede. Želim odmah na ovom mjestu reći da je gola laž bila dezinformacija plasirana preko “vijesti” javnog televizijskog servisa da je uzrok mojeg pada bio doživljeni, snažni “srčani udar” kojeg uopšte nije bilo. Međutim, Crna je Gora zemlja laži, prevara i obmana, zemlja bestida, besrama, krađa, pljačke, najgorih ljudskih osobina u kojima je laž “nosilac” svega, sveukupne crnogorske propasti, laž upakovana ne samo u takozvano “novinarstvo”. Nadam se da se oni rijetki pravi novinari neće uvrijediti ovim napisanim nego će im ovo postati još jedan podstrek da i dalje pišu istinu i da se za nju bore.

Znam da je ogroman broj ljudi iskreno patio, brinuo i bio opsjednut zlogukim predviđanjima što mi se sve može desiti kao rezultat događaja. Međutim, prolazim više nego odlično bez obzira na borbu koja se sa mnogih strana ulaže u tako željeni rezultat. Suština mojeg javljanja je da se iskreno i toplo zahvalim svima koji su brinuli, koji su se sjekirali, svima koji su iskreno zvali i nazivali, dolazili… Želim da ih obradujem da se stvari, u mom slučaju, kreću dobro i da sve ide pozitivnim tokom i nadam se da će krajnji rezultat biti potpuno pozitivan.

Onim drugim koji su u događaju uživali, bili srećni što se desio, polagali nadu da me brzo čeka grobna ploča i još mnogo toga, želim da poručim: kako mislili, tako im Gospod sve zasluženo vratio, a mi ostali, svi zajedno, idemo dalje, jer Putu našem kraja nema. A Put naš se zove Put Pravde, Poštenja i Istine u zemlji koja se zove Crna Gora. Mi želimo da ona postane Plava Gora koja se svakog dana i svake noći kupa i pliva u moru neizmjerne ljudske Dobrote, Hrabrosti, Poštenja i beskrajne Ljubavi.

Sve vas iz srca pozdravljam i kažem veliko ljudsko Hvala!